Je li, odnosno koja je od inozemnih matica ovdašnjih banaka zbog konverzije kredita u švicarskim francima već pokrenula spor protiv Republike Hrvatske radi naknade štete na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu, zasad se ne zna točno. Nakon što je dio medija prenio tvrdnje s društvenih mreža da su to učinile tri-četiri inozemne matice vodećih banaka u Hrvatskoj, iz talijanske Intese kao vlasnice PBZ-a potvrđeno je da arbitražna tužba zasad nije podnesena. Međutim, podcrtavaju i da ne isključuju nijedno od pravnih sredstava za zaštitu svojih interesa vezano uz konverziju CHF kredita u eurske.

Slično je trenutni status u pogledu arbitražne tužbe ovih dana opisao i prvi čovjek Zagrebačke banke kao članice UniCredit grupe. Ministar financija Zdravko Marić, pak, jučer je kazao kako je još rano da se Vlada o očituje o pitanju washingtonskih arbitraža, ali da je upoznat s problemom tih tužbi. Da vlasnici vodećih banaka u Hrvatskoj neće tek tako prihvatiti cijeli ceh konverzije CHF kredita, tj. da neće olako progutati svih (približno) sedam-osam milijardi kuna troška, jasno su dali naslutiti već prije nego što je Vlada Zorana Milanovića donijela svoje neselektivno i nesocijalno, izborima prilagođeno zakonsko rješenje za konverziju. Uz propitivanje ustavnosti zakonskog modela na Ustavnom sudu te pokretanje postupka utvrđivanja (ne)kršenja europskih propisa pri Europskoj komisiji, kao treća instanca od početka se isticao upravo spor na ICSID-u u Washingtonu.

U međuvremenu su odašiljani signali da su neki pokrenuli proces pripreme tužbe, ali i da su inicirali proces mirenja. Kako bilo, spomenute su instance odvojeni procesi, paralelne tračnice čiji su i ishodi različiti. Arbitražni sud za investicijske sporove financijski je najopipljiviji. Za razliku od npr. utvrđivanja je li Hrvatska svojim zakonskim rješenjem prekršila europske regule i, u slučaju potvrde, ispravljanja zakona, pravorijek arbitraže ili oslobađa ili nalaže isplatu konkretnog iznosa odštete, s pripadajućim rokovima i kamatama. Imajući u vidu da ona podrazumijeva i kamate, strana koja smatra da ima jake pravne argumente na svojoj strani – a dobar dio pravnih stručnjaka tvrdi da u slučaju banaka to jest slučaj – zapravo nema razloga za žurbu.

Uza sve, bilateralni investicijski sporazumi i s njima povezane arbitraže podrazumijevaju uobičajene predkorake prije samih tužbi, ističu pravni stručnjaci. Prvo se vlastima šalje tzv. trigger letter kao najava početka procesa, potom, recimo, pola godine poslije slijedi tzv. reminder letter… Prema neslužbenim tvrdnjama, Vlada je dosad od nekih inozemnih matica dosad dobila oba. Uz pretpostavku da su neke banke još uvijek otvorene za mirenje i pregovore, nameće se pak drugo pitanje.

Netko bi u Vladi morao preuzeti odvažnu ulogu i jasno reći da politička drskost i junačenje ne vrijede mnogo na međunarodnim sudovima, tamo se traže čvrsta pravna pokrića. Drugim riječima, morao bi reći da šanse Vlade u sporu nisu velike i da bi stoga bilo razumno pristajanje na kompromis i osmišljavanje modaliteta kojim bi u konačnici država preuzela dio ceha konverzije. Za to, međutim, treba dosta hrabrosti jer je posve izvjesno da će se naći onih koji će to iskoristiti za poentiranje, naprosto zato što je unaprijed nemoguće podastrijeti "dokaz" da će u suprotnom ceh biti i znatno veći.

Političke računice
Bivša Vladina vrhuška predvođena njezinim premijerom Zoranom Milanovićem i njegovim ministrom financija Borisom Lalovcem svojedobno je previše bila zabavljena političkim računicama da bi se ozbiljno bavila pravnim uporištima i rizicima koje bi za Vladu, odnosno porezne obveznike mogao značiti međunarodni arbitražni spor. Sada pak nastupa s pozicija oporbe. Tako i nedavne izjave i primjeri koje je u Saboru navodio Lalovac (nagodba Goldmana Sachsa) referirajući se na prijetnje golemih odštetnih zahtjeva zbog konverzije CHF kredita pokazuju da se o toj temi kod nas i dalje govori prilično olako i paušalno, a ne ozbiljno i odgovorno. Slično vrijedi i za jučerašnje komentare koordinatora Udruge Franak Gorana Aleksića koji je podsjetio kako je bivša Vlada mogla i trebala na vrijeme sjesti s bankarima i zaprijetiti im uvođenjem poreza na aktivu. Valjda upravo u visini ceha konverzije. 

Upitna procjena
On smatra i da za to još nije kasno. Međutim, dosadašnja europska sudska praksa na više je slučajeva pokazala da poznaje i termin regulatornih odmazda i da to baš ne prolazi tek tako. Usto, Goran Aleksić je pogrešno "protumačio" kako banke od arbitražnog tijela traže da arbitražom utvrdi samo je li Hrvatska smjela donijeti taj zakon. Sve u svemu, najizglednijim se zasad čini da će se računice podvući s arbitražnim pravorijecima, a zasad je daleko izglednije da će one za porezne obveznike biti nepovoljne.

Stalno obrazovanje i razvoj vještina

MBA obrazovanje na ZŠEM-u: Investicija koja mijenja karijeru i život

Poslodavac prijetelj obitelji

Nova mjera države mogla bi promijeniti način na koji radimo – evo zašto