Hrvatska vlada je isplanirala izgradnju 13 centara za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj što će koštati oko pet milijardi kuna.

Veći dio će doći iz europskih fondova. Unutar centara za gospodarenje otpadom nalazit će se postrojenja za mehaničko biološku obradu otpada. Predviđena obrada obuhvaća dva ključna procesa: mehaničku i biološku obradu otpada, pri čemu se svi elementi procesa mogu oblikovati na različite načine kako bi se dobio širi raspon krajnjih produkata. Unutar postrojenja mehanički procesi mogu biti usitnjavanje, drobljenje, mljevenje, prosijavanje i druge metode mehaničke separacije i separacija uslijed djelovanja elektromagnetskih sila – primjerice izuzimanje metalnog otpada iz mješavine pomoću magneta.

Biološki procesi mogu biti bio-sušenje, biostabilizacija, kompostiranje i slični procesi biorazgradnje. Obradom otpada unutar mehaničko biološkog postrojenja mogu se izdvajati preostale količine korisnih komponenti u miješanom otpadu kao što su staklo, metali, plastika. Hrvatska se odlučila, dakle na tehnologiju koju koristi više zemalja Europske unije u kojoj postoji više od 300 sličnih centara. 

Plazma u Europi preskupa
Međutim, prije nekoliko godina su se Hrvatskoj nudile neke druge tehnologije pa je skupina splitskih poduzetnika još 2007. godine  nudila tehnologiju plazma isplinjavanja preko koje se mogao spaliti komunalni, industrijski, rafinerijski, medicinski, infektivni otpad, mulj koji ostaje nakon pročišćavanja kanalizacijskih voda. Davor Tukić, vlasnik tvrtke Cornaro koja je nudila tu tehnologiju, zagovarao je plazma plinofikaciju kao čišću i jeftiniju nego spaljivanje ili MBO. Ona, prema njemu, ne traži deponij i zauzima šest puta manju površinu, a uz to proizvodi metal, građevinski materijal i struju u dovoljnim količinama za sebe i za prodaju.

Plazma plinofikacija rabi vrlo visoke temperature u okolišu iz kojeg je izvučen kisik kako bi se otpadni materijal razlagao na svoje temeljne molekularne strukture. Upotrebom te tehnologije otpad ne sagorijeva na način kako to rade peći za spaljivanje, već konvertira otpad u gorivi plin koji zadržava svu onu energiju koja izvire iz otpada i pretvara neorganski otpad u inertnu staklastu masu. Obradom plazmom može se iskoristiti 99 posto otpada može se iskoristiti, a preostalih jedan posto potrebno je dodatno obraditi sustavom kontrole zagađenja. WPC baklje rade s izuzetno visokom temperaturom od 2730 do 4380 stupnjeva Celzijevih, pa se otpad u cijelosti transformira na svoje temeljne elementarne komponente.

Prednost plazma plinofikacije nad drugim oblicima spaljivanja je između ostalog što nema nikakvih katrana ili furana. Na tako visokim temperaturama svaki se metal rastapa i istječe iz dna reaktora. Anorganske tvari kao što su to silikati, zemlja, staklo, šljunak itd. pretvaraju se u staklastu masu koja istječe. Nema nikakvog pepela zbog kojeg je opet potrebno stvarati deponij. Plazma reaktor može procesuirati bilo koju vrstu otpada osim nuklearnog. Tehnologija je priično skupa pa je to možda glavni razlog zašto u Europi postoji samo jedan pogon za plazma isplinjavanja u kojoj se uništava azbest i zbog čega je Hrvatska odustala od te tehnologije. 

Duboko u Zemljinu koru
Još jedna metoda mogla bi se nazvati koliko alternativnom, toliko i kontroverznom, iako do sada nije nađena bolja alternativa nakon spaljivanja otpada. Riječ je o uklanjanju opasnih ostataka nakon termičke obrade otpada utiskivanjem u geološke zamke iz kojih je iscrpljena nafta. Opasni otpad pohranjuje se u ispražnjene mikronske pore i pukotine sedimentnih stijena koje se u Zemljinoj kori nalaze na dubinama od nekoliko kilometara i koje su od ostalih geoloških slojeva izolirane nepropusnim naslagama stijena.

Opasne tvari, koje se iz otpada izdvajaju filtracijom nakon spaljivanja zbrinjavaju se u sigurnosne geološke zamke koje su zalegnute duboko ispod najnižih vodonosnih slojeva. Nafne bušotine sežu u dubine od 2000 do 5000 metara, dok se najdublja nalazišta pitke vode nalaze u geološkim slojevima, tzv. akviferima, koji su duboki do najviše 800 metara. Uobičajena pitka voda za kućanstva crpi se iz komunalnih izvora koji su duboki od svega 100 do 300 metara. Iako postoje altenativne tehnologije zbrinjavanja otpada, gotovo svi će se složiti da je jedino stalno rješenje stalna edukacija građana u primarnoj selekciji i recikliranju kako bi krajnji rezultat bio onaj kojim se i rukovode brojni europski planeri: nula posto smeća. 

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost