Problem ovog clanka je nesagledavanje cijelog problema i skrivenih namjera, za sto autorica nije kriva ali…
Naime, izmedju ostalih nabrojane solane su najveci uvoznici soli u RH (posebice Solana Pag) koja je osim soli za ceste najveci uvoznik soli u RH. Nadalje, u clanku se spominje “tradicionalni” nacin berbe soli. To nije nista drugo doli izgovor za desetljeca neulaganja u modernizaciju proizvodnje pa sada “najednom” proizvode sol na “tradicionalan” nacin. Cak ni to nije u potpunosti istina iz jednog razloga: Solana Pag, naime, nema niti T od tradicionalnog nacina (za razliku od ostale dvije (o njima kasnije). Solana Pag proizvodi sol na nacin da zasicenu otopinu susi umjetnim putem i to izgaranjem skupog mazuta (nafte). Izmedju ostalog zbog toga ne moze i ne proizvodi krupnu sol (nastalu kristalizacijom u bazenima) koju u potpunosti uvozi (!) vec iskljucivo sitnu. Naravno i zagađivanje je pritom daleko vece od “tradicionalnog” nacina. Zanimljivo da u svemu ovome (vlastitom ogromnom uvozu) oni sebe ne smatraju “prepakiracima” !? Kako bi autorica ili predstavnici solana okarakterizirali npr. jedan Kraš ? Ili Podravku ? Koliko je meni poznato Kras ne uzgaja kakaovac u RH (ili drugdje u svijetu) ali svejedno proizvodi izvrsnu cokoladu. Uvozi sirovinu koju preradjuje. Jednako tako i nasa vegeta se radi mahom od uvoznih komponenti.
Osnovna ideja udruge solana je da redom privatne firme stavimo na drzavne jasle, ili jos bolje, monopoliziramo njihov uvoz i placamo kilogram soli 8 kn u maloprodaji. Tako stecen profit bi, naravno, zavrsio u privatnim dzepovima.
*nastavak slijedi*

Solana Nin: takodjer privatno vlasnistvo, takodjer uvozi sol u visestruko vecem obimu od vlastite proizvodnje, ali nedaj boze da su oni “prepakiravaci”.
Solana Ston: sto reci o njima. Mozda jedini koji nisu uvoznici ali i i firma koja godinama nije proizvela par stotina tona soli godisnje. Osnovni problem solana je zaista nikakva tehnoloska opremljenost za najjednostavnije operacije i minimum sanitarno tehnickih uvjeta. Ali to nije problem drzave u smislu financiranja nesposobnosti privatnih poduzetnika koliko je problem drzave u kontroli kvalitete i sanitarne ispravnosti proizvoda koji se stavljaju na trziste. Pri tome se misli i na nacin pakiranja, dodavanje joda, ČISTOĆE pogona i sl.
Kada je poznato da skladista u kojima se samo drzi stocna hrana NE MOGU I NE SMIJU funkcionirati ako nemaju minimum sanitarnih uvjeta (jer ce lancano zavrsiti i na nasem stolu) kako je moguce da se ovakvi proizvodi trebaju subvencionirati od drzave !?
Naravno, u sredjenoj drzavi pravila igre bi trebala biti jednaka za sve poduzetnike, kako u sanitarnoj kontroli tako i u uvjetima proizvodnje i prerade. Jednostavno treba ocjeniti i “prepakirace” i “proizvodjace” pa nek se vidi tko ima minimalne sanitarne uvjete i dopustiti mu bavljenje tim poslom a trziste neka ocijeni kvalitetniji proizvod. I nemojte brkati pri tome uvozi li netko 98% sirovine ili “samo” 70% sa “domacom proizvodnjom” i “prepakiranjem” odnosno sa nesposobnoscu i zdravstvenom ispravnoscu namirnica i monopolom.
Na taj nacin nikada u Hrvatskoj nece biti novog Kraša, Podravke ili bilo koje firme koja ima u proizvodu uvozne sirovine. A “domacim proizvođačima soli” mi svi bi trebali lijevati u njihove privatne dzepove kroz subvencije. Lijepo. Plaćajmo “hrvatsko”.