Rezultat poslovanja slovenskih banaka koje su u vlasništvu države je , kako vidimo:
1. Potreba po dokapitalizaciji i dokapitalizacija državnih triju banaka u visini 2,8 milijardi eura( usput budi rečeno, dokapitalizacija NLB je 1,5 milijardi eura a ne kako je ovdje zapisano 1.5 miliona eura, a oko 445 miliona eura košta likvidacija Faktor banke i likvidacija Probanke);
2. Prijenos dugova većih poduzeća na DTUB (popularno nazvana Slaba banka, na koju se prenose dugovi,odnosno slaba potraživanja banaka);
3. Istiskivanja malih dioničara i to 96 700 dioničara, odnosno obezvređivanja vrijednosti njihovih dionica u državnim bankama;
4. Brisanje vlasnika hibridnih obveznica( sada se brišu ne samo neslovenci nego i sami slovenci):
A kako nas Jože P. Damijan na svom blogu „ Stres je iza, a sada na posao!“upozorava, slijede slijedeći koraci:
1. Financijsko prestrukturiranje prezaduženih poduzeća kojima se moraju otpisati dugovi,reprogramirati krediti i naći novi vlasnici;
2. Privatizirati banke u vlasništvu države;
3. Pokrenuti gospodarstvo i to po slijedećim prioritetima:
a) Ulaganjem u transportni i logističku infrastrukturu u okviru modela javnog i javno-privatnog vlasništva;
b) Istovremeno nastaviti sa daljom debirokratizacijom poslovan ja i započeti raditi na snižavanju poreza i doprinosa na rad. „Socijalna kapa“ kao mehanizam zaštite zaposlenih je prva nužna mjera;
c) Ostale reforme, kao reforma tržišta rada nije na prvom prioritetnom mjestu!
Sad nas zanima: da li je to cijena spašavanja slovenskog realnog gospodarstva od dužničkog gospodarstva koje bi njima nametnule banke u stranom vlasništvu i/ili je to cijena romantičkih koncepata slovenskih nacionalnih ekonomista o „Tri financijska stupca“?