Ovakvi tekstovi objašnjavaju zašto su naši mediji stekli kolokvijalni naziv “sredstva javnog iritiranja” – parafraza na “sredstva javnog informiranja” jer ponekad više govori ono što prešućuju nego ono što stvarno objavljuju.

Kod topničkih dnevnika je bitno to da posljednje Izvješće o napretku Komisije EU navodi da “velika većina traženih vojnih dokumenata nije dostavljena Haagu”.

U službenom prijevodu MVPEI-a stoji samo “većina vojnih dokumenata nije isporučena”, a ne “velika većina” – valjda da se tako ublaži kritika i ozbiljnost problema.

Velika većina vojnih dokumanata – ako taj prigovor ima osnova – ne može jednostavno nestati pa to objašnjava insistiranje Brisla na objašnjenju.

Također, informacija da je “stajalište SAD da Hrvatska potpuno surađuje s ICTY-em i da zaslužuje otvaranje pregovora o tom poglavlju” jer je tako navodno izjavio veleposlanik SAD u Zagrebu je dezinformacija.

Srećom po HINU slučaj je isuviše sićušan i beznačajan da bi SAD ili EU službeno reagirale. Ostavljaući po strani što je veleposlanik SAD stvarno rekao i u kojem kontekstu, očito je da on dobro zna da Hrvatska kani postati članica EU, a ne 51. država SAD.

Također, on se sigurno dobro sjeća da je svojevremeno istu “poduku” – i to otvoreno i javno – dobio čak i predsjednik Obama kada se pokušao založiti za primanje Turske u EU.

Ovakve poluinformacije samo zavode neupućene i odvlače pažnju od pravih problema.