Još malo o Indijskom nuklearnom programu:
http://en.wikipedia.org/wiki/Nuclear_power_in_India

Oni su shvatili da nemju dovoljno uranija, al imaju torija i krenuli tim putem. Mislim da je njihovo ulaganje, dugoročno itekako isplativo.

@roberto888
Na žalost mi se ne razumijemo, ali pokušat ću još jednom pomoći u razjašnjavanju osnovnih elemenata.
Ne radi se o relativiziranju već naprotiv o pokušaju isticanja kako jedino mjerilo treba biti rizik, a ne naša percepcija ili strah. Jasno da političari i demokratsko društvo uvažava sve. No, upravo rizik od opasnih tvari se ne bi smio relativizirati. Svatko se ponaša prema onome u što vjeruje, ali to ne znači da je to stvarnost. Svi imaju pravo ignorirati rizik koji žele (npr. kadmij, teške metale ili kemikalije oslobođene trajno u okolišu) bez obzira na složenost detekcije i stvarni rizik. Isto tako svatko ima pravo višestruko više puta se plašiti radioaktivnosti bez obzira što za to nema razloga jer se između ostaloga lako detektira i s vremenom nestaje.
Tko o tome svemu nije educiran niti mu je to struka može birati kome želi vjerovati i za što misli da ima kredibilitet. Povijest je puna primjera straha ali i nedostatka straha od pogrešnih stvari. Premda vrijedi da je bolje biti oprezan zanemaruje se da rizik predstavlja i sam strah (po nekima je strah najgori).
Više o radioaktivnom otpadu i radioaktivnosti ne stane u jedan odgovor i u nastavku sam to posebno dotakao.
Za nuklearni program u Iranu treba znati da se on koristi kao paravan, ali je posve nepotrebna za visoko obogaćivanje u centrifugama koje koriste za bombu.
Poznato je da svaka nuklearka, kao i Krško, u svojoj cijeni rada ima izražene troškove dekomisije i zbrinjavanja otpada (http://www.fond-nek.hr/).
Zanimljiva je briga za to što će nuklearka morati raditi s nekoliko postotataka manjom snagom kada je suša, ali ne i za to što sada po zimi npr. u Njemačkoj sav silni instalirani fotonaponski kapacitet jedva proizvodi nekoliko postotaka nazivne snage i još ako vjetar ne puše onda nikakve koristi niti od silnih vjetroelektrana.
Ne bi trebalo biti nevažno ni što fotonaponske instalacije u zemljama koje nemaju dovoljno sunca u stvari sumarno za proizvedenu energiju emitiraju CO2 kao i plinske elektrane. Pravi bi pristup bio da je taj fotonapon i vjetar instaliran znatno južnije kod siromašnih u Africi i drugdje.
Poticanje svega novoga je uobičajeno u fazama razvoja i istraživanja, a danas za obnovljive svjedoci smo masivnog poticaja kod trgovine i to znači da je tržišni pobjednik izabran politički. Ovakav pristup rijetko završava dobro. Za Hrvatsku je posebno pitanje treba li time poticati ekonomiju u Njemačkoj i Kini.
Što je prava alternativa ne određuje uvjerenje, percepcija ili strah već tehničke karakteristike i dokazane performanse.
Isprika za dugi napis (uključivo i nastavak o otpadu), ali može barem posluži kao ilustracija da za ozbiljno upoznavanje s problemom treba vremena i truda.

Radioaktivnost je svuda oko nas, posve prirodna i u trenutcima nastajanja života na Zemlji bila je i značajno intenzivnija. Čak su prije više milijardi godina u prirodi postojali nuklearni reaktori (Oklo, Gabon) od kojih je ostao nuklearni otpad i to nije problem. Možda strah od radioaktivnog otpada može umanjiti pojašnjenje koliko je toga otpada. Kada bi primjerice Hrvatska koristila nuklearke 100 % za električnu energiju i kada bi svatko trebao brinuti se za svoj dio nuklearnog otpada onda bi na kraju života morali zbrinuti jednu školsku torbu niskoaktivnog, pola litre srednjeaktivnog i pola deci visokoaktivnog radioaktivnog otpada. Kada bi onda netko nemaran odlučio to raširiti oko svoje kuće tada bi radioaktivnost bila otprilike koliko i prirodna (pretpostavka je da bi to napravio u dvorištu i da bi se koristilo tlo do dubine 1 m za nisko i srednje aktivan otpad, a za visokoaktivni više desetina metara nakon nekoliko godina poslije korištenja u reaktoru). Dakle, to ne bi bilo opasno, a mi u stvari to stavljamo nakon desetina godina, u staklenu masu, oklopljeno slojevima metala i na dubinu od više stotina metara u granitne geološke formacije koje su suhe i nemaju tektonskih aktivnosti milijunima godina. Za daleko manje razvijenu civilizaciju nije tehnički niti bilo kakav drugi izazov ili neriješeno pitanje, ali strah i percepcija to jasno mogu vidjeti drugačije.
Osobno je pravo primarno se plašiti radioaktivnosti bez obzira što iskustvo i istraživanja koja pokazuju da se radi o malom riziku. Može se vjerovati i da jedva mjerljive razine radioaktivnosti oko nuklearnih elektrana ili male razine oko Černobilja i sada Fukushime predstavljaju ozbiljan rizik po zdravlje ljudi i okoliš. No, to je u suprotnosti s činjenicom da se ti rizici ne mogu izmjeriti i da istovremeno u prirodi imamo razine zračenja koje normalno variraju i preko desetak puta, a da to ne ostavlja nikakve posljedice po ljude. Koliko je to sve iracionalno može ilustrirati činjenica da jednake ili veće varijacije radioaktivnosti oko nas nikoga ne uznemiruju, ali istovremeno su nuklearke bauk, a Černobilj i Fukushima katastrofe i evakuiranim ljudima se brani povratak doma. Primjerice, u Hrvatskoj je prosjek primljene doze od prirodne radioaktivnosti nekoliko mSv, a oko 100 tisuća ljudi primi preko 10 mSv svake godine samo od radona iz zemlje jer žive u blizini značajnijih izvora (toplice i sl.). Ovakvih je mjesta na svijetu mnoštvo i to ne predstavlja nikakav mjerljiv rizik po ljude. Ekstreman je primjer područje Ramsar u Iranu gdje preko trideset tisuća ljudi svake godine prosječno prime dozu od preko 100 mSv i ništa im nije. Ovo je iznimno važno jer se radi o dozi koja je nekoliko puta iznad dopuštene za profesionalce, a stotinu puta iznad one za stanovništvo. Samo još jedna ilustracija koliko je strah od radijacije u raskoraku sa stvarnošću: oko 10000 ljudi je živjelo u stanovima u Taiwanu gdje su tijekom 20 godina primili kumulativno prosječnu dozu od 400 mSv iz čelične konstrukcije kontaminirane s Co60. Analiza utjecaja tog zračenja je pokazala da su ljudi zapravo imali smanjenje rizik raka. Mnoštvo je studija vezano za radon i ljude koji rade profesionalno sa zračenjem koje pokazuje da male doze (desetine i sto-dvjesto mSv) zapravo čine ljudima dobro. Ovo je u suprotnosti sa strogim propisima koji su doneseni s idejom da se treba štiti koliko je to izvedivo. Izvrstan pregled brojnih ovakvih istraživanja je sabrao CL Sanders u ‘Radiation Hormesis and the Linear-No-Treshold Assumption’, Springer 2009. On navodi da bi pušaćima smanjilo rizik od raka da rade CT pluća. Ovo je svakako iznenađenje i objašnjava se hormesom. Tko to ne prihvaća, unatoč studijama, mogao bi barem zaključiti da nije niti opasno biti izložen tim razinama doza zračenja.

Poštovani,

mislim da je profesor Šimić dovoljno detaljno opisao tehničku stranu NE. Međutim, govoreći iz iskustva, siguran sam da ljudima koji su i do sada imali snažan iracionalan strah od takvog načina dobivanja energije ni to neće biti dovoljno. Stručnjaci se svakako moraju truditi da ljudima što bolje i što objektivnije prezentiraju činjenice, ali dok su god mediji okrenuti senzacionalističkim reportažama o velikim katastrofama kojima se vrlo velik broj ljudi fascinia teško će se promijeniti klima u našem društvu.

Ja bih samo ukratko komentirao kratko priopćenje Kukuriku koalicije o NE koje nam je prenio gospodin Marijanović.
Njihov navod o problemu otpada je već demantirao profesor Šimić, a što se tiče uvoza strane tehnologije, to bih komentirao protupitanjem.
Što je bolje za državu: jednokratan uvoz tehnologije i znanja koje se može oploditi i na kojemu mnogi mali kooperanti mogu naučiti posao koji će dalje prodavati po svijetu ili konstantan uvoz energenata (plina, ugljena, nafte) koji će na koncu višestruko premašiti početni uvoz tehnologije za NE?

Dopustite mi i još jednu špekulaciju koja isto tako nije samo moja. U budućnosti će doći do velike nestašice energije, kako zbog rasta potražnje za energijom nekih velikih zemalja (npr. BRIC) tako i zbog nestašice tradicionalnih fosilnih energenata. Da bi naše i ostala zapadna društva zadržala standard MORATI će potražiti nove snažne izvore energije. A tu se NE sigurno profilira kao prvi izbor. Danas je vrijeme za izboriti poziciju u novom energetskom tržištu u budućnosti i Hrvatska je ne bi smjela prokockati zbog neznanja. Ako je propuštena prilika naš svjestan izbor, u redu. Ali ako to činimo zbog iracionalnih razloga, zabluda i neznanja onda je to druga stvar.
Mislite li da će za pokretanje vojske električnih automobila biti dovoljni obnovljivi izvori? Čak i ako tehnologija dosta napreduje.

S poštovanjem,
Jasminko Knežević, dipl. ing.

Po pitanju uvozne tehnologije i opreme, zanima me po čemu su projekti OIE toliko pogodniji za Hrvatsku u odnosu na druge izvore enegije? Koliki je zapravo postotni udio strane tehnologije u npr. jednoj VE/HE u odnosu na TE/NE? Znam da imamo vlastiti razvoj i proizvodnju vjetroturbina, ali što je sa svim ostalim komponentama jedne elektrane (građevinski aspekt, sustavi upravljanja, zaštite, regulacije…)? Nisam energetičar pa bih volio čuti mišljenje o tom dijelu priopćenja koalicije.

Također, kakva je situacija po pitanju vođenja elektroenergetskog sustava s povećanjem udjela OIE u proizvodnji? S obzirom da je implementacija SMART GRID tehnologija još uvijek nepoznanica, zanima me postoji li gornja granica udjela vjetroelektrana i solarnih elektrana u EES-u s postojećim sustavom vođenja? Mogu li OIE pokrivati baznu potrošnju u sustavu?