Središnji bankari diljem svijeta suočeni s političkim pritiscima brane svoju neovisnost, ali time riskiraju da sami izgledaju politički. U SAD-u Fedov predsjednik Powell izdržava napade predsjednika Trumpa koji ga optužuje za previsoke kamatne stope koje koče gospodarski rast.

U Europi guverner Banque de Francea François Villeroy de Galhau odstupa mjesecima prije izbora koje bi mogla dobiti krajnja desnica, čime sprječava njihov utjecaj na imenovanje nasljednika. ECB-ova predsjednica Christine Lagarde razmatra sličan potez, iako govori da planira dovršiti osmogodišnji mandat.

U Japanu Banka Japana (BOJ) inzistira na kontinuitetu podizanja kamatnih stopa, unatoč premijerkinu imenovanju dva “dovish” ekonomista (zagovaraju opuštenu monetarnu politiku – niske kamatne stope i široku likvidnost za poticanje rasta i zapošljavanja) u upravu, očito u namjeri da uspori taj proces.

Rekordni državni dugovi tjeraju političare da zahtijevaju niže kamatne stope i jeftinije kredite za financiranje proračuna, što ugrožava kredibilitet monetarnih politika usmjerenih na suzbijanje inflacije – lekcije naučene nakon devastirajućih inflacijskih kriza 1970-ih. Desetljeće kvantitativnog popuštanja, kada su središnje banke masovno otkupljivale obveznice na zahtjev vlada tijekom financijske krize i pandemije, stvorilo je opasan presedan bliskosti s fiskalnom politikom.

Francuska krajnja desnica sada citira taj primjer kao opravdanje za financiranje duga preko ECB-a. Turska i Argentina pokazuju što se događa kad vlade podrede središnje banke: inflacija eksplodira, investitori bježe, valuta se ruši, a povjerenje nestaje. ECB ostaje najneovisniji, slijede Fed, Bank of England i BOJ