FOTO: Goran Končar

U 2020. godini COVID-19 razotkrio je slabosti u svim sastavnicama našeg društva – globalnom gospodarskom sustavu, poslovnom ekosustavu, našem odnosu prema okolišu i našim društvenim normama. Pojava COVID-a dovela je do poremećaja između ovih sastavnica te, kako smo navikli u slučaju svih temeljnih društvenih poremećaja, u gospodarskom smislu postojat će oni koji su na kraju izašli kao „pobjednici“ i oni koji to nisu.

U ovom trenutku svjedoci smo jačanja fokusa trgovačkih društava prema uspostavi ekološki i društveno održivog korporativnog upravljanja. Veliki broj pružatelja financijskih usluga susreće se s klijentima koji sve više daju prednost društvima kojima je fokus održivo upravljanje u odnosu na one koji su „zapeli“ u tradicionalnom promišljanju, kao što su kontrola troškova i maksimizacija dobiti. Ovaj trend prate i vlade država te regulatori koji zahtijevaju sve više standarde u načinu na koji financijske institucije pružaju usluge i štite svoje klijente, što dovodi do preispitivanja šire svrhe i odgovornosti. Društva moraju odlučiti hoće li pokrenuti nove prakse ili će drugi to učiniti za njih. Oni koji prijeđu na modele poslovanja utemeljenih na održivosti postaju pokretači promjene, dok bi oni koji isto smatraju samo novim izazovom za usklađenost sa zakonskim zahtjevima mogli pretrpjeti posljedice promjena.

Pružatelji financijskih usluga bit će glavni oslonac financiranja tranzicije na održivo „zeleno gospodarstvo“. Pokretači promjena će na to gledati kao na stratešku priliku za izradu novih poslovnih strategija, modela i proizvoda dok će sljedbenici promjena navedeno smatrati samo dodatnim troškom usklađenosti, a ne korporativnom svrhom što naposljetku može rezultirati gubitkom povjerenja klijenata, investitora i ostalih dionika.

Financijske institucije koje uspostave tržišni udio i vlastitu osviještenost za zeleno gospodarstvo bit će one koje zaista mogu ovaj trenutak iskoristiti kao stratešku priliku. Primjerice, europske banke vrlo su teško pokrenule značajniji rast dobiti od doba financijske krize 2007./2008. godine i pada investicijskog bankarstva, prethodno najisplativijeg dijela poslovanja. Danas, kako bi se ispunili ciljevi Pariškog sporazuma do 2030. godine, Europi će trebati oko 290 milijardi dolara investicija, što je prilika financijskim institucijama za nove izvore dobiti razvijanjem instrumenata kojima će financirati investicijske potrebe za prelazak na zeleno gospodarstvo, poput „zelenih obveznica“. Međutim, održivi razvoj mora postati nit vodilja poslovanja društava za pružanje financijskih usluga, a ne samo trend temeljem kojeg će se ostvarivati dodatna dobit – ako instrument nije pažljivo sastavljen i obuhvaća društva koje se u svojem lancu opskrbe oslanjaju na zagađivače, investitori će to prepoznati i odbaciti instrument smatrajući ga lažno predstavljenim.

Integracija ekološki i društveno održivog aspekta u poslovne modele važan je stoga pothvat za financijske institucije budući su se desetljećima iste oslanjale na „prokušane i istinite“ modele upravljanja rizicima. Novonastale okolnosti iziskuju promjenu tih modela i nastanak novih, a ona društva koja uspostave vjerodostojan i svrhovit prijelaz na održive poslovne modele imat će najbolje preduvjete za napredak u „novom normalnom“.

Autor: Goran Končar, direktor u Deloitteovom odjelu revizije i savjetovanja