Ovih dana objavljene informacije govore kako se uskoro može očekivati nova odluka Vrhovnog suda koja bi mogla imati značajne financijske i društvene posljedice. Riječ je o pitanju imaju li korisnici konvertiranih CHF kredita pravo na dodatno obeštećenje, unatoč tome što je 2015. provedena zakonska konverzija kredita iz švicarskog franka u euro.
Ako Vrhovni sud potvrdi pravo na šire obeštećenje, postavlja se pitanje prelazi li takva odluka granicu između ispravljanja nepoštenih ugovornih odredbi i stvaranja povlaštenog položaja jedne skupine dužnika u odnosu na ostale građane. U središtu rasprave tako nije samo pitanje odnosa banaka i korisnika CHF kredita, nego i šire pitanje kako takva odluka može utjecati na sve ostale potrošače na tržištu kredita.
Zahtjevi za dodatnu isplatu temelje se na pravnim argumentima da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile djelomično nepoštene te da konverzija iz 2015. nije u cijelosti uklonila posljedice nepoštenih odredbi. Zbog toga bi, smatra se, bilo potrebno izvršiti dodatnu isplatu. U dijelu tužbi kao referentni model koristi se usporedba s kreditima u kunama s fiksnom kamatnom stopom (često oko 4%), iako takvi modeli u relevantnom razdoblju nisu bili dostupni na tržištu u tom obliku i pod tim uvjetima.
To otvara ključno pitanje. Je li takav izračun vraćanje potrošača u položaj u kojem bi bio bez nepoštene odredbe – ili retroaktivno konstruiranje povoljnijeg, tržišno nedostupnog scenarija? Ako je konverzijom 2015. već izvršeno financijsko izjednačavanje i uklonjen učinak spornih odredbi, postavlja se pitanje prelazi li dodatna naknada granice restitucije i ulazi li u sferu privilegiranja.
Prema praksi Suda Europske unije, cilj zaštite potrošača nije stvaranje privilegiranog položaja, nego uspostavljanje ravnoteže između ugovornih strana. Temeljno načelo glasi: potrošača treba vratiti u položaj u kojem bi bio da nepoštene odredbe nije bilo, ali ne i dovesti ga u povoljniji položaj od onoga koji je realno bio dostupan na tržištu.
U hrvatskom slučaju dodatnu dimenziju daje činjenica da je zakonskom konverzijom iz 2015. već proveden poseban model restitucije. Konverzijom su krediti vezani uz švicarski franak retroaktivno preračunati kao da su od početka bili vezani uz euro, uz odgovarajuće prilagodbe kamatnih stopa i otplatnih planova. Drugim riječima, cilj zakonodavca bio je da se bivši korisnici CHF kredita dovedu u isti položaj s onim u kojem bi bili da su od početka imali kredit vezan uz euro, čime se nastojalo ukloniti učinke spornih ugovornih odredbi.
Moguće posljedice
Upravo zato se u aktualnoj pravnoj raspravi postavlja ključno pitanje, a to je: je li konverzija već ostvarila temeljni cilj restitucije – ili sudovi sada trebaju ići korak dalje i priznati dodatne financijske zahtjeve. Ako bi dodatne isplate dovele do toga da bivši korisnici CHF kredita na kraju dobiju povoljnije uvjete od onih koji su bili dostupni na tržištu u relevantnom razdoblju, dio pravnih i ekonomskih analitičara upozorava da bi se tada otvorilo pitanje prelazi li se granica između restitucije i stvaranja novog, retroaktivno povoljnijeg kreditnog scenarija.
Ako bi sudska praksa rezultirala dodatnim velikim financijskim obvezama za banke, ekonomisti često upozoravaju da se takvi troškovi u pravilu dugoročno prelijevaju na cijelo tržište. To može imati nekoliko mogućih neželjenih posljedica. S jedne strane, rast kamatnih stopa na nove kredite, zatim povećanje bankarskih naknada, strože uvjete kreditiranja, kao i pretpostavljenu smanjenu dostupnost kredita za građane i poduzeća.
Drugim riječima, financijski teret potencijalnih sudskih odluka ne bi nužno ostao ograničen na odnos banaka i jedne skupine dužnika, nego bi mogao imati širi utjecaj na cijenu i dostupnost financiranja za sve potrošače. U tom kontekstu otvara se pitanje može li sudska odluka koja je usmjerena na zaštitu jedne skupine korisnika kredita posredno proizvesti posljedice koje će osjetiti i svi drugi građani koji tek planiraju uzeti kredit ili koriste druge bankarske proizvode.
Jedna od osjetljivih dimenzija je i pitanje bi li jedna skupina dužnika, kroz sudsku odluku, bila stavljena u povoljniji položaj u odnosu na građane koji su uzimali kunske ili euro kredite, građane koji su uredno podmirivali obveze bez ikakvih olakšica ili pak one koji nisu koristili valutnu klauzulu. Jasno je da se time otvara pitanje horizontalne pravednosti i jednakosti u raspodjeli tereta.
Iako je fokus rasprave prije svega na pravima potrošača, neki ekonomisti upozoravaju i na širi kontekst u kojem se odluka donosi. Bankarski sustav ključni je infrastrukturni element svakog gospodarstva jer omogućuje kreditiranje kućanstava i poduzeća, financiranje investicija te stabilno funkcioniranje financijskog sustava. Ta uloga posebno dolazi do izražaja u razdobljima geopolitičke nestabilnosti.
Europa se posljednjih godina suočava s ratom u Ukrajini i njegovim energetskim i sigurnosnim posljedicama, dok globalnu sigurnosnu sliku dodatno opterećuju novi sukobi na Bliskom istoku, uključujući aktualne napetosti i sukobe između Izraela i Irana. U takvim okolnostima otpornost financijskog sustava postaje jedan od ključnih mehanizama za amortiziranje ekonomskih šokova. Stabilan bankarski sektor omogućuje državama i gospodarstvima da lakše podnesu krize, ali i da financiraju oporavak – kroz kreditiranje poduzeća, ulaganja u infrastrukturu i dostupnost financiranja za građane.
Pravna nesigurnost
Na kraju se moramo zapitati i kakav signal takva odluka šalje investitorima o pravnoj sigurnosti u Hrvatskoj, osobito s obzirom na to da spor traje više od desetljeća nakon donošenja zakona koji je trebao riješiti problem.
U tom kontekstu analitičari često naglašavaju važnost pravne predvidivosti i stabilnog regulatornog okvira, osobito u sektorima koji imaju sistemsku ulogu u gospodarstvu. Dugotrajni pravni sporovi i neizvjesnost oko konačnih financijskih posljedica mogu imati širi utjecaj na percepciju pravne sigurnosti u zemlji, ali i na procjenu rizika koju donose investitori i financijske institucije. U vremenu povećanih globalnih neizvjesnosti, sposobnost financijskog sustava da ostane stabilan i predvidiv smatra se imperativom. Jer, ona je ključna za otpornost gospodarstva na buduće krize i šokove.
