Posao godine u vidu osiguranog refinanciranja od 550 milijuna eura za Fortenova grupu u režiji UniCredita i Zagrebačke banke, svjetla pozornice bacio je na Zagreb, ali i nešto zapadnije – na Milano. Naime, čovjek koji je prepoznao da ovaj posao ima šire regionalno značenje i da je u njemu važno sudjelovati zove se Andrea Orcel, predsjednik Uprave UniCredita.
Andrea Orcel oduvijek je bio pomalo celebrity u financijskim krugovima, bez obzira na to radi li se o činjenici da ga svi hvale kao obrazovanog poliglota ili do dobro poznate sklonosti svilenim kravatama brenda Salvatore Ferragamo. Na isti način na koji se holivudske glumce pita o njihovim napornim režimima treninga ili “koji brend nose”, 62-godišnji talijanski investicijski bankar izaziva slično strahopoštovanje.
Put do vrha
Slično tome, Orcelov karakter oduvijek je bio usko isprepleten s njegovom slavnom karijerom. Opisan naizmjenično kao šarmantan i brutalan, elegantan i odlučan, Orcelov dotjerani izgled krije aktivnog pregovarača koji je stalno u potrazi za većim profitom. Taj ga je instinkt vinuo u visoke visine unutar sektora investicijskog bankarstva, gdje su njegove poznate pregovaračke vještine nagrađene prestižnim pozicijama i visokim plaćama.
Rođen u Rimu 1963. godine, Orcelov interes za investicijsko bankarstvo navodno je potaknulo izvješće o spajanjima i akvizicijama koje je pročitao dok je bio na odmoru u SAD-u u dobi od 18 godina. Studirao je ekonomiju i trgovinu na Sveučilištu Sapienza u Rimu, gdje je diplomirao s odličnim uspjehom, prije nego što je nastavio studij MBA na prestižnoj poslovnoj školi INSEAD. Nakon diplome stekao je iskustvo u Goldman Sachsu i Boston Consulting Groupu, prije nego što se 1992. pridružio Merrill Lynchu. Upravo je tamo počelo nicati polumitsko poštovanje prema njegovim sposobnostima sklapanja poslova.
Njegov prvi veliki posao dogodio se 1998. godine, kada je bio savjetnik za spajanje Credito Italiano i Unicredita. Posao vrijedan 21,2 milijarde eura (24 milijarde dolara) stvorio je najveću talijansku banku, a Orcel je ostavio tako dobar dojam da je poslije navodno zamoljen da vodi novostvorenu instituciju. Međutim, do tada ga je već “uzela” strast prema sklapanju poslova. Sljedeće godine Orcel je osobno zaključio spajanje Banco Bilbao Vizcaye i Argentarije vrijedno 11 milijardi eura (12,5 milijardi dolara) – posao koji je ne samo stvorio drugu najveću španjolsku banku, već je Orcelu rezervirao i mjesto za stolom za financijske tantijeme.
Tamna strana
Naravno, u priči o uspješnim poslovnim ljudima kontroverza rijetko kad izostaje. Na vrhuncu financijske krize 2008. godine, isplaćen mu je bonus od čak 34 milijuna dolara, unatoč činjenici da je Merrill Lynch te godine nagomilao neto gubitke od 27 milijardi dolara te su ga porezni obveznici morali spašavati. Isplata je bila toliko opscena da je Orcela istraživao državni odvjetnik New Yorka, dok ga je Institutional Investor proglasio “jednom od najkontroverznijih osoba financijske krize”. Samo četiri godine kasnije Orcelov sretan dan ponovno je došao kada mu je UBS platio 26 milijuna dolara kako bi ga namamio iz Merrill Lyncha usred spajanja s Bank of America. U to vrijeme prijatelji su ga nazvali “posljednjim Mohikancem”, budući da je bio posljednji u nizu visoko plaćenih viših bankara, od kojih su ostali postupno nestali sa scene usred globalne financijske krize 2008. godine.
Nisu samo Orcelove enormne plaće ono što je uznemirilo njegove suvremenike. Njegov vatreni temperament, tvrdokorni stil upravljanja i opsesija povratom dobro su dokumentirani, posebno kod kolega u UBS-u. Prema istrazi koju je Financial News proveo u listopadu 2018., Orcelov mandat u švicarskoj investicijskoj banci obilježio je niz žestokih sukoba s drugim višim članovima menadžmenta, gdje je vatreni Talijan dopustio da ga savlada temperament.
Financial Times svojedobno je objavio eksplozivan tekst o tome da Orcel počinje zvati i slati e-poruke mlađim zaposlenicima oko pet sati ujutro i često ne prestaje raditi do poslije ponoći. Godine 2013., kada je pripravnik u Bank of America umro nakon što je navodno radio 72 sata bez prestanka, Orcel se usprotivio pritisku da se promijeni radno vrijeme mlađih bankara. Izjavio je za Financial Times da je, kada su ga novi zaposlenici pitali hoće li uvesti minimalan broj praznika ili im zabraniti rad vikendom, njegov “odgovor bio – ne”.
Orcelov temperament bio je posebno očigledan tijekom Acceleratea, petogodišnjeg plana transformacije UBS-a za pojednostavljenje poslovanja, kojim je predsjedavao između 2012. i 2017. Bio je osobno odgovoran za otpuštanje tisuća zaposlenika, što je navodno učinio jednostavnim onemogućavanjem njihovih pristupnih kartica zgradi UBS-a. Usred tog agresivnog restrukturiranja Orcelovo bogatstvo postajalo je sve veće: u svibnju 2015. bio je direktor s najvećom zaradom u UBS-u, s osam milijuna dolara samo osnovne plaće. Njegova predanost poslu, u kombinaciji s sposobnošću savjetovanja izvršnih direktora o gotovo nemogućim poslovima, izgradila je Orcelu, reputaciju pametnog i nemilosrdnog čovjeka.
“Andrea je pragmatičan i elokventan… budući da je vrlo zahtjevan, ljudi mogu osjećati da je previše zahtjevan… ali ono što traži od drugih, traži i od sebe”, kaže Andrew Gazitua, bivši glavni operativni direktor investicijskog bankarstva u Merrill Lynchu, gdje je Orcel stekao iskustvo.
Odnosi s javnošću
Njegova ljubav prema sklapanju poslova – i prividna opsesija uzbuđenjem potjere – značila je da je njegovo imenovanje na mjesto izvršnog direktora Santandera bilo svojevrsno iznenađenje za industriju investicijskog bankarstva. Mnogi su pretpostavljali da će naslijediti Sergija Ermottija na mjestu glavnog izvršnog direktora UBS-a – Orcel se čak i sam našalio o tome u intervjuu za Financial Times 2015. godine. S obzirom na njegovu kompetitivnu prirodu, činilo se prirodnijim izborom da ostane u sektoru sklapanja poslova, koji je povijesno poznat po svom optimističnom okruženju, kojim vlada mačo hrabrost. Možda je njegovu odluku da napusti brod potaknula nestrpljivost. Uostalom, Orcel je veći dio svoje 30-godišnje karijere proveo orkestrirajući poslove za bankarske titane – ne čudi da je iskoristio priliku da i sam postane jedan od njih. Tu je i emocionalni aspekt njegove privrženosti Santanderu, potaknut njegovim odnosom s Botínom: zauzeti mjesto svog pokojnog prijatelja moralo se osjećati kao povratak kući.
Nažalost, prilika je propuštena zbog nekoliko znakova dolara. Neki su sugerirali da Orcelov paket otpremnine od 50 milijuna eura (56,7 milijuna dolara) ne bi bio toliko problematičan da je odlučio prijeći u drugu investicijsku banku. No, Santander, kao maloprodajna institucija, ima dužnost opravdati svoje odluke o potrošnji, a uprava je smatrala da njegovi klijenti jednostavno ne bi podnijeli tako veliki ček. Možda je prošlo desetljeće i pol od financijske krize, ali povjerenje u financijske institucije još uvijek se oporavlja, a poštivanje Orcelovih zahtjeva za plaćama možda je vratilo Santander nekoliko koraka unatrag u dugotrajnom procesu ponovnog stjecanja povjerenja javnosti. Odrastao je u Rimu gdje mu je majka radila za Ujedinjene narode, a otac, Sicilijanac, vodio malu leasing tvrtku. Orcel je pohađao prestižni Lycée Français Chateaubriand, dom djece aristokrata i diplomata. Dok je bio na odmoru s rimskog sveučilišta La Sapienza, odlučio je da umjesto toga želi postati bankar.
Nakon rada u Goldman Sachsu i Boston Consulting Groupu, Orcel se 1992. pridružio Merrill Lynchu, gdje je – nakon 20-godišnjeg niza uspješnih spajanja i preuzimanja, uključujući spajanje talijanskog Credito Italianoa s UniCreditom vrijedno 21 milijardu eura, nazvan “Cristianom Ronaldom među bankarima”.
“Bio je izuzetno upućen i uvijek dostupan, a uz to je izgradio mrežu osobnih odnosa koji su mu olakšavali pristup donositeljima odluka”, kaže Alessandro Profumo koji je u to vrijeme vodio Credito Italiano. Usput, Orcel, koji je bio predsjednik UBS Investment Bank od 2014. do 2018., sklopio je prijateljstva s ljudima poput pokojnog predsjednika Santandera Emilia Botína – kojeg je savjetovao o akvizicijama koje su zajmodavca transformirale u globalnu bankarsku grupu. Ali je također stekao i brojne neprijatelje. Njegov odnos s Botínima pogoršao se 2018. kada je Santander povukao svoju ponudu da ga imenuje izvršnim direktorom zbog plaće. Kada je Orcel pokrenuo višemilijunsku tužbu, svijet visokih financija mislio je da je lud. No, sudovi su mu na kraju dosudili 43,5 milijuna eura.
“On jednostavno radi ono što misli da je ispravno čak i ako ga to čini budalom, ali uvijek će biti odgovoran za svoje postupke… Mrzim to reći, ali većinu vremena je u pravu”, rekao je Financial Timesu jedan viši bankar u Londonu. Jedan put kada je možda pogriješio bilo je kada je savjetovao o katastrofalnoj akviziciji ABN Amroa od strane RBS-a 2007. godine. Jednom je za FT rekao da “su trebali stvari učiniti drukčije. Ne mogu a da ne osjećam odgovornost za svoju ulogu”.
Sukob s javnim institucijama
Njegova transformacija UniCredita, s cijenom dionica koja je porasla više od 400 posto otkako se pridružio 2021. godine, do sada mu je najvažniji posao u životu. Definitivno preuzimanje Commerzbanka osiguralo bi mu trajno mjesto na europskom financijskom nebu. Ipak, bivši njemački ministar financija Christian Lindner prije desetak mjeseci mu je podmetnuo nogu rekavši kako “u kontekstu svog stila i komunikacije, postupci UniCredita nisu pridonijeli jačanju povjerenja u vladu”.
Nije prvi put da se Orcel, koji ima malo vremena za diplomaciju, sukobljava s javnim institucijama. Godine 2021. vlada Maria Draghija u Italiji nadala se da će UniCreditu prodati Monte dei Paschi di Siena. Stranke nisu uspjele postići dogovor i Orcel je odustao. Od Putinovog napada na Ukrajinu 2022. godine, Orcel se također sukobljava s ECB-om oko toga kako se nositi s kontinuiranom ruskom prisutnošću UniCredita. “Andrea nije političar, on je tip koji ne zeza”, kaže Davide Serra, osnivač tvrtke za upravljanje imovinom Algebris, prijatelj i dugogodišnji investitor UniCredita. “Moralno uvjeravanje ne funkcionira kad je on u pitanju… zbog čega oni koji ga ne vole kažu da ima loš karakter.”
Commerzbank bi mogao biti vrijedan najnovije borbe. Orcelova preferirana opcija, kažu insajderi, bila bi spajanje s postojećom njemačkom podružnicom UniCredita HVB. Po pravoj cijeni, Nijemcima bi bilo teško odbiti. Ovaj put, i talijanska vlada ga podržava. Orcela tako cijelo vrijeme prati sjena kontroverze – “pomalo je kao Marmite: ili ga mrzite ili ga volite”, kaže Amir Hoveyda, koji je s njim radio u Merrill Lynchu i UBS-u. Ali ponovno je uspio otkriti slabosti svog suprotstavljenog partnera. Kao majstor teorije igara, njegov najnoviji potez natjerat će regulatore da se obračunaju s njima koji se godinama zalažu za veću integraciju bankarstva EU. Što se tiče onih suparnika koji se dugo pitaju hoće li talijanska banka – čak i proširena – u konačnici biti dovoljna za tako izvanredno ambicioznog rukovoditelja, možda još neće prestati gledati preko ramena.
Svoj najvažniji cilj ne skriva. Stvoriti veliku i moćnu europsku banku koja se može na tržištu suprotstaviti američkim divovima. Zasad mu ne ide po planu, ali to ga ne čini nervoznim.
Bitka za Commerzbank
Što se Commerzbanka tiče, Orcel kaže da postoje tri opcije: zadržavanje udjela, prodaja uz profit te započinjanje pregovora o punom spajanju. Napominje da će treći odabir nastupiti samo ako ga podrže svi dionici.
“Nismo u žurbi, možemo čekati”, ustvrdio je. Ranije je izjavio da čekanje može potrajati do 2027. godine. Ako prekorači granicu od 30 posto udjela, UniCredit će morati objaviti ponudu za preuzimanje njemačkog zajmodavca, podsjeća Reuters. “Pretvorit ćemo preostale izvedenice u dionice i doći do 29 posto”, ponovio je Orcel na sastanku odbora u četvrtak, aludirajući na preostali sintetski udio od oko devet posto. “Zatražili smo sastanak kako bismo iznijeli našu strategiju i pričekat ćemo da nas saslušaju. Naš pristup poštuje specifične karakteristike Commerzbanka”, prenio je talijanski list Orcelove izjave. UniCredit je u rujnu prošle godine kupio 4,5 posto udjela u Commerzbanku nakon što ih je njemačka vlada stavila na tržište. Otkrili su tada da su sličan udio stekli i u prethodnim mjesecima. Uprava Commerzbanka, radničko vijeće, sindikati i vlada u Berlinu redom su bili naznačili da se protive UniCreditovim planovima, strahujući od neprijateljskog preuzimanja i od gašenja radnih mjesta.
Oglušivši se o protivljenje Berlina, UniCredit je u prosincu dodatno povećao udio kupnjom ugovora o izvedenicama i trenutačno je najveći privatni investitor njemačke banke. Proljetos su pribavili i dozvolu Europske središnje banke za povećanje udjela u Commerzbanku na 29,9 posto, a u travnju dobili su i zeleno svjetlo njemačkog regulatora, koji je zaključio da transakcija neće ugroziti tržišno natjecanje.
Kritike europskoj letargiji
“Europa nestaje”. Tim riječima Orcel započinje svoju nedavnu kolumnu za Financial Times, a zatim citira Kena Griffina, osnivača Citadel Securitiesa. “Letargična je u usporedbi sa Sjedinjenim Državama. Njihovo gospodarstvo ne raste. Njihovi brojevi po glavi stanovnika su zastrašujući.”
Europska unija je stvorila jedinstveno tržište od oko 450 milijuna ljudi, promičući stabilnost, demokraciju i ekonomski prosperitet. Pozitivna vizija tog vremena još je uvijek moguća, ali je nesumnjivo u opasnosti. Prolazimo kroz razdoblje nejedinstva u EU-u, bez osjećaja zajedničkog smjera kretanja.
“To je dodatno zabrinjavajuće s obzirom na prijetnju još većeg zaostajanja za Sjedinjenim Državama zbog potencijalnih carina predsjednika Donalda Trumpa”, jasan je Orcel. “Naše voljeno jedinstveno tržište je nepotpuno i treba mu dorada. Moramo se usredotočiti na strategiju rasta na razini cijele EU. Pa ipak, čini se da se ne možemo dogovoriti o jednostavnim stvarima poput prave unije tržišta kapitala ili bankarske unije za podršku ulaganjima i rastu. Ako uspijemo, mnogi strukturni izazovi mogli bi se prevladati.” Orcel naglašava da je “na europskim političarima da guraju ove reforme i oni bi sigurno imali moju podršku. Ali kao izvršni direktor banke, usredotočujem se na ono što tvrtke mogu učiniti danas. Već imamo temelje bankarske unije, koja bi se mogla brzo dovršiti. Pa ipak, vidjeli smo vrlo malo akcije.”
“Sada imamo priliku, a vjerujem i dužnost, ojačati europski bankarski sektor i, s njim, ambicije našeg bloka. Ako genij našeg jedinstvenog tržišta ostane neizražen, bojim se da će se Draghijevo upozorenje o ‘sporoj smrti’ Europe ostvariti”, zaključuje Orcel u kolumni u FT-u. Teško je ne složiti se s njim…
