Nakon razornih vijesti o približavanju Rusije i Amerike, i svođenju transatlantskog partnerstva na minimum, otvara se nekoliko scenarija, a među njima je i sastav, broj te karakter mirovnih snaga u Ukrajini.

Europski lideri plus Velika Britanija još ne znaju niti ugrubo kako će sudjelovali, jer ne znaju do kraja niti kakav će biti odnos Europe i Amerike, ali svi znamo da će Europljani, pripadnici europskih vojski, biti u Ukrajini nakon potpisivanja primirja ili mira.

“Sastanak u Parizu što je sazvao Macron signalizira koliko je ozbiljna situacija u Europi. Pokazuje se i da postoje zemlje članice koje vide budućnost moguće europske kolektivne obrane izvan NATO-a i izvan EU-a u nekom novom europskom formatu”, kaže Klemen Grošelj, bivši slovenski zastupnik u Europskom parlamentu.

Iznimno upućen, Grošelj ima i veliku sliku, ali i poznaje detalje, jer poznaje i obrambena pitanja i briselsku politiku, odnose snaga i trendove u EU-u i u NATO-u.

Kako bilo da bilo – tko će i kako sudjelovati u europskim snagama u Ukrajini, bit će podloga za konstrukciju buduće europske sigurnosti. To je najvažniji dio preslagivanja koje će za nekoliko desetljeća odrediti arhitekturu europske zajednice i položaj njenih članica. Za dvadesetak godina, brojat će se tko je gdje bio 2025.godine. Grošelja smo pitali što će značiti vojna prisutnost europskih zemalja u Ukrajini.

“To će biti temelj ili platforma novog europskog sustava zajedničke obrane, koja će biti istodobno i dio NATO-a i zajedničke obrane EU-a. Na kraju će se iz toga proizaći europski stup NATO-a, s dosta visokom razinom autonomije. Kako će se to dalje razvijati teško je reći, ali promjene će biti velike, posebno ako se SAD do kraja povuku iz Europe, uloga Njemačke će se povećati.

Moja je procjena da će Njemačka, ne samo povećati ulaganja u obranu, nego i razvijati vojne kapacitete koje trenutno nema, primjerice rakete srednjeg dometa, zatim barem taktičke nuklearne snage, ako ne i one substrateške razine, te jačati pomorske snage i generalno povećati brojnost Bundeswehra.

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto

Tim putem mogle bi krenuti ne samo Njemačka i Francuska, već i ostale zemlje. Budući ‘najtvrđi’ dio Europe svakako će i dalje činiti Njemačka i Francuska, možda i Italija i Španjolska te zemlje Beneluksa. Zbog toga će za sve zemlje članice NATO-a i EU-a odluka o sudjelovanju u toj misiji biti politički sudbonosna, te predmet političkih, pa i širih društvenih debata. Slijedi najveća transformacija europskog političkog i sigurnosnog prostora poslije Drugog svjetskog rata”, smatra Grošelj.

Na Minhenskoj konferenciji iskakale su brojke i procjene koliko vojnika može u Ukrajinu poslati Europska unija i NATO. Je li to 40 tisuća ili je li sto tisuća? Tko bi iz Europe, uostalom, poslao vojnike? Istočnoeuropske zemlje malo su rezervirane da se tako angažiraju. Onda, tko?
Pravo je pitanje tko uopće ima vojne kapacitete i koliki su ti kapaciteti, koje bismo mogli slati u Ukrajinu kao dio dogovora o prekidu vatre. To je jako teško u ovom momentu predvidjeti. Očekuje se da će temelj takve operacije biti koalicija formirana oko Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Njemačke. Baza će biti njihovi vlastiti kapaciteti u kombinaciji s nekim kapacitetima NATO-a, potrebnima da formiraju, organiziraju i provode cijelu operaciju. Treba znati, da govorimo o veličini operacije od najmanje 100.000 vojnika na terenu.

Dakle, 100.000 u spremnosti na rotaciju kod kuće i oko 100.000 u pripremi jer će se svakih šest mjeseci vršiti smjena. Tome dodajmo još nekih 10.000 ljudi, vojnika i civila, u logističkoj opskrbi tih snaga. Ide se, dakle, na veliku operaciju. Primjera radi, to će biti snage slične onima u IFOR-u, koje su ušle u BiH 1995. nakon Daytona. Tada je ušlo 60.000 vojnika iz 32 zemlje.

Nešto slično u mnogo većem omjeru bit će potrebno u Ukrajini. Moja je procjena da je 100.000 vojnika najmanja brojka, realnija je oko 150.000. Zbog toga mislim da će na kraju morati sudjelovati i drugi, možda ne s trupama, ali svakako u logističkoj podršci operaciji i u slučaju potrebe kriznih situacija. Kako sada stoje stvari, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska mogle bi osigurati između 60.000 do 80.000 vojnika, dok bi druge zemlje pridonosile preostale snage. To su npr. zemlje Beneluksa posebno Nizozemska. Zatim Italija, Španjolska, Grčka, Finska, Norveška, Turska I Kanada. Možda se pridruži i neka neeuropska zemlja iz Sjeverne Afrike, Južne Amerike, Indije itd.

U svakom slučaju, bit će to veliko opterećenje za sve vojske. Trebat će izdržati tempo rotacije snaga i njihove visoke razine spremnosti. U suštini to će biti mirovna operacija vrlo visokog intenziteta, visokog rizika. Za zemlje koje će sudjelovati bit će politički vrlo teška operacija. Pogotovo i zbog toga što će se odvijati u uvjetima jakog hibridnog djelovanja s ruske strane.

Politički teška zbog visokog rizika, ali politički teška jer su se različite zemlje različito odredile prema ratu Rusije i Ukrajine. Što je s malim zemljama članicama EU-a i NATO-a, kao što su Hrvatska i Slovenija, što s malim zemaljama NATO-a kao Crna Gora? Vidite li i Tursku u toj operaciji?
Turska, da, ali je pitanje u kojem opsegu i kojim angažmanom. Mislim, da će na kraju to biti neka vrsta dobrovoljne koalicije i da države koje neće biti tamo s vojnim snagama neće trebati direktno kompenzirati nesudjelovanje. Ipak,velik dio troškova snosit će sve zemlje EU-a, pa i one koje neće biti dio te koalicije.

Smatram da će u toj operaciji sudjelovati velika većina europskih zemalja, jer će jedan od važnih ciljeva te operacije biti da se demonstrira jedinstvo EU-a i europskog dijela NATO-a. Zbog toga će i manje zemlje biti ohrabrivane da sudjeluju, pa makar simboličkim kontingentom od nekoliko časnika i vojnika. Vrlo vjerojatno će zbog simbolike dio te koalicije biti i neke neeuropske zemlje. To će biti i sredstvo odvraćanja Rusije od novih vojnih avantura. Mislim da će model biti jako sličan snagama IFOR iz 1995. godine.

Hoće li povlačenje Amerike biti potpuno? Tako izgleda nakon Minhenske sigurnosne konferencije.
Minhenska konferencija pokazala je duboko razilaženje između Europe i SAD-a. Pitanje je koliko su Sjedinjene Države još uključene u europsku sigurnost i kako Trumpova administracija uopće vidi NATO? Da li kao instrument zajedničke obrane ili instrument implementacije interesa SAD-a u Europi.

Mislim, da će SAD još uvijek pružati neku obavještajnu pa djelomice i logističku podršku toj operaciji. Znamo da američka vojska neće biti na terenu. Drugo je pitanje hoće li sudjelovati preko takozvanih privatnih vojnih kompanija, a to ne možemo isključiti. Zapovijedanje će biti slično onome što smo vidjeli u IFOR-u. Amerikanci će biti prisutni, oko toga nemam dvojbe, jer je to i u njihovom interesu da iz prve ruke prate zbivanja na terenu.

No, što ako predsjednik Zelenski zbilja ustraje u tome da ne želi potpisati dogovor u kojem ne sudjeluje? Što ako Ukrajina ne želi biti samo promatrač iz partera dok se na pozornici odvija njihova vlastita drama. Što ako nastave rat?
Moguće je i to, ali bi Ukrajina to jako teško izdržala zbog ograničenih materijalnih i prije svega, ljudskih resursa. Za SAD bi to bilo jako nezgodno, pa i za Europu, koja bi bila pred dilemom nastaviti vojno i financijski podržavati Ukrajinu ili ne. Procjenjujem da Ukrajina danas ne može duže vrijeme izdržati, prije svega zbog ljudskih gubitaka na bojištu.

Mislim da će na kraju, uz jako protivljenje i skroz stisnute zube, prihvatiti dogovor uz nadu da će doći trenutak, kad će se situacija promijeniti. Ali onda će biti jako važan unutrašnjepolitički razvoj u Ukrajini, koje će snage preuzeti vlast i kakve će im biti političke ambicije. Hoće li to biti demokracija koja će razvijati i ekonomske i socijalne aspekte društva ili pak neka vrsta vojne diktature fokusirane na pripreme na rat i revanš s Rusijom.

Moguće je i postepeno rusko preuzimanje cijele Ukrajine, kroz Rusiji prijateljske ili ne baš neprijateljske političke snage, koje bi gradile svoju politiku temeljene na razočaranju Zapadom, SAD-om i EU-om. U svakom slučaju budućnost Ukrajine nesigurna je i nepredvidljiva.

Konačno, koliko su realne šanse da Rusija napadne neku zemlju članicu EU-a. Nekoliko zemalja članica EU-a kažu da to njihovi obavještajni podaci potvrđuju tu mogućnost, a drugi javljaju da je Rusija ekonomski i vojno iscrpljena.
Takav rat je za sada malo vjerojatan. Rusija je umorna od rata, i oni priželjkuju mir. Ali, uzimajući u obzir mobilizaciju ruske ekonomije u vojne svrhe takav scenarij ne može se sasvim isključiti. Ako neće biti otvoreni rat, onda neka forma novog Hladnog rata i utrke u naoružanju između Rusije i Europe – točnije rečeno, zemalja koje će biti dio tog novog europskog sustava kolektivne obrane. Ali kao što sam spomenuo, još smo daleko, još je sve posve otvoreno.