Gotovo da i nije bilo izbora teme ovoga tjedna: britanski premijer Keir Starmer službeno je podnio ostavku na mjesto predsjednika britanske vlade, i već sam sjeo za tastaturu kadli mi je reski ping skrenuo pažnju na poruku moga prijatelja Tina Radovanija. Otvorio sam inbox i zatekao link na tekst naslova: “Britanija traži novog premijera, sedmi put u deset godina”.
Tekst govori o dopunskim izborima u britanskom okrugu Makerfield koji su, iako formalno vezani uz izbor jednog parlamentarnog zastupnika, zapravo prerasli u politički događaj mnogo šireg značenja. U središtu je kriza vodstva premijera Keira Starmera i mogućnost pojave novog kandidata za premijersku funkciju, ali se rasprava istodobno širi na budući ideološki smjer Laburističke stranke, pitanje treba li Britaniji temeljita promjena gospodarskog i društvenog modela ili tek postupne reforme, kao i na moguće izmjene izbornog sustava. Izbori se promatraju i kroz prizmu odnosa između središnje države i regionalnih političkih ideja poput manchesterizma, strategija glasanja u sve fragmentiranijem višestranačkom okruženju, jačanja stranke Reform te određivanja granica politički prihvatljive desnice u britanskoj politici. Radovani ističe da su se u Makerfieldu prelomile brojne ključne rasprave o budućem smjeru zemlje, zbog čega je ishod izbora doživljen kao važan pokazatelj mogućih političkih promjena u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Nije mi preostalo drugo nego napisati mu poruku impresioniran uistinu ozbiljnim komadom političko-analitičkog pisanja, i to u smislu koji je dosta rijedak u našim prostorima: ne radi se samo o komentaru aktualnih izbora, nego o pokušaju da se kroz jedan lokalni događaj rekonstruira cijeli model funkcioniranja države.
Kazao sam mu: “Prvo što je jako dobro jest ambicija i razina objašnjenja. Tekst ne ostaje na razini ‘što se dogodilo u Makerfieldu’, nego odmah ide na pitanje što se uopće u Britaniji smatra stabilnim političko-ekonomskim poretkom. To je klasičan ‘grand narrative’ pristup i tu se vidi da autor ne piše političku kroniku nego pokušava dati teorijsku dijagnozu sustava. Druga stvar je koncept ‘teorije države’, koji je zapravo najjači analitički alat u tekstu. On omogućuje da se vrlo različite stvari – od Brexita, preko fiskalne politike, do strančarskog raspada – ne tretiraju kao odvojeni problemi, nego kao simptomi jedne zajedničke strukture. To je ono što tekst drži zajedno i daje mu koherenciju.
Treće, posebno kvalitetno, je način na koji se povezuju razine analize: lokalni izbori – stranački sustav – makroekonomski model – povijesne faze (Thatcher, Blair, post-2008., Brexit). Taj “vertikalni skok” između razina nije lagan za izvesti, ali ovdje uglavnom funkcionira i daje tekstu širinu koju klasična novinska analiza nema. Četvrto, tekst ima dobar osjećaj za povijesnu dinamiku i kontingenciju. Ne tretira britanski model kao nešto zadano, nego kao povijesno nastalu i potencijalno iscrpivu konfiguraciju. To ga razlikuje od standardnih komentara koji obično ostanu na dnevnoj politici ili moralnim interpretacijama. Peta stvar je stil – kombinacija analitičkog i eseističkog registra. Iako je gust, tekst nije suhoparan: ima ritam, ima ironijske i konceptualne “rezove”, i jasno je da autor kontrolira materijal, a ne da ga samo prepričava.
Ako bi se išta moglo reći kao blaga kritika (više kao sugestija nego prigovor), to je da tekst ponekad ide u toliku širinu da čitatelj mora sam držati hijerarhiju argumenata u glavi. Ali to je gotovo neizbježna posljedica tako ambicioznog projekta. Ukratko: to nije tekst koji samo objašnjava izbore, nego tekst koji pokušava objasniti zašto izbori uopće više ne funkcioniraju kao stabilan izraz političkog poretka. I u tome je njegova glavna snaga”.
Zahvalio mi je u odgovoru koji je donio i ono presudno: “Drago mi je da si jasno identificirao tezu o strukturnoj uvjetovanosti određenog trenutka i njegovom totalitetu problema i mogućnosti koje se otvaraju”.
I nakon tog teksta i kratke prepiske tema Britanije sasvim bi izgubila bilo kakvu atraktivnost, apsolutno apsolvirana Tinovom beskrajno pronicavom analitikom, da drugi moj prijatelj, Goran Vojković, nije stavio post koji je potražio uzroke i razloge britanskih suvremenih problema u izdvojenom političkom događaju i njegovim konzekvencama: u Brexitu. Vojković se upitao: “Brexit otvara zanimljivo pitanje – je li demokratsko odlučivanje (referendum, odluka parlamenta i potpis vladara) uopće pogodno za odluke čije dugoročne posljedice razumije samo par promila visokoškolovanih stručnjaka”.
Post mi je došao kao naručen: ipak je pod izlikom rasprave o Brexitu i meritokraciji moguće kazati nešto o naravi politike u svjetlu napetosti između demokracije i epistokracije.
Pa krenimo.
Brexit kao simptom šireg problema
Brexit se u suvremenoj politološkoj literaturi i javnom diskursu često uzima kao paradigmatski primjer napetosti između demokratskog odlučivanja i kompleksnosti političkih odluka u uvjetima globaliziranih interdependencija. Referendum iz 2016. godine, kojim je Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo napustiti Europsku uniju, formalno predstavlja izraz demokratske volje biračkog tijela, ali istodobno otvara pitanje adekvatnosti referendumske metode za odlučivanje o višedimenzionalnim institucionalnim i ekonomskim aranžmanima čije posljedice nadilaze neposrednu percepciju birača.
U tom smislu Brexit se može interpretirati ne samo kao specifičan politički događaj, nego i kao simptom šire teorijske napetosti: može li demokracija, kao sustav kolektivnog odlučivanja, učinkovito obuhvatiti odluke čija je epistemička složenost dostupna tek uskom krugu stručnjaka? Iz toga proizlazi temeljno pitanje koje glasi: je li demokratsko odlučivanje, u obliku referenduma ili sličnih mehanizama izravne volje, prikladno za reguliranje politika čije dugoročne posljedice zahtijevaju visoku razinu stručnog znanja, ili takvi slučajevi nužno upućuju na potrebu institucionalnih oblika ograničenja demokratske direktnosti u korist stručnog odlučivanja?
Epistemička granica demokracije
Jedan od središnjih argumenata koji se u političkoj teoriji iznosi protiv izravnog demokratskog odlučivanja u složenim političkim pitanjima odnosi se na tzv. epistemičke granice demokracije, odnosno na ograničenja kolektivnog znanja biračkog tijela u uvjetima visoke institucionalne i tehničke kompleksnosti. Suvremene javne politike, osobito u kontekstu nadnacionalnih integracija poput Europske unije, obilježene su višeslojnom regulacijom, dugoročnim ekonomskim učincima i snažnom međuzavisnošću sektora, što znači da razumijevanje stvarnih posljedica određenih odluka zahtijeva specijalizirano znanje iz ekonomije, prava, međunarodnih odnosa i javne uprave.
U takvim okolnostima pojavljuje se strukturalna asimetrija informacija između stručnjaka i opće populacije, pri čemu birači nužno donose odluke na temelju ograničenih informacija, pojednostavljenih narativa i heuristika koje često ne odražavaju punu kompleksnost problema. Empirijska istraživanja političkog ponašanja dodatno sugeriraju da politička pismenost prosječnog birača u mnogim slučajevima nije dovoljna za evaluaciju dugoročnih posljedica kompleksnih politika, što otvara prostor za pogrešne procjene, manipulaciju informacijama i političku mobilizaciju na temelju emocionalno nabijenih, ali kognitivno reduciranih okvira. Iz toga proizlazi argument da demokratski procesi, iako normativno utemeljeni na jednakosti političkog glasa, mogu proizvesti epistemički suboptimalne ishode kada se primjenjuju na odluke koje po svojoj prirodi zahtijevaju visoku razinu stručne analize i dugoročnog predviđanja.
Argument meritokracije/epistokracije
Na temelju epistemičkih ograničenja demokratskog odlučivanja razvija se argument u prilog različitim oblicima epistokracije ili meritokratskog upravljanja, prema kojem bi političke odluke u visoko kompleksnim područjima trebale biti povjerene onima koji posjeduju relevantnu stručnu kompetenciju. U svojoj najopćenitijoj formi, ovaj pristup polazi od pretpostavke da se kvaliteta političkih odluka može povećati ako se proces odlučivanja institucionalno filtrira kroz znanje, stručnu selekciju ili tehnokratske procedure, čime se smanjuje utjecaj neinformiranih preferencija i kognitivnih pristranosti šire populacije. U takvom okviru politika se približava modelu rješavanja problema, gdje se optimalna rješenja mogu identificirati primjenom ekspertize, empirijskih podataka i analitičkih metoda, dok se demokratski element reducira na odabir kompetentnih donositelja odluka ili nadzor nad njihovim radom.
Zagovornici ovog pristupa često ističu da su suvremeni politički sustavi već djelomično epistokratski, budući da značajan dio regulacije i upravljanja provode neizabrane stručne institucije poput centralnih banaka, regulatornih agencija i sudova, koje djeluju na temelju tehničkih kriterija relativno izoliranih od neposredne volje biračkog tijela. Time se sugerira da bi daljnje jačanje stručnog odlučivanja, osobito u pitanjima s visokim stupnjem tehničke kompleksnosti i dugoročnih posljedica, moglo povećati učinkovitost i stabilnost javnih politika te smanjiti rizik od kolektivnih odluka donesenih na temelju dezinformacija ili kratkoročnih političkih poticaja.
Kritika meritokratskog rješenja
Unatoč prividnoj uvjerljivosti epistokratskog argumenta, njegova normativna i praktična primjena nailazi na niz ozbiljnih prigovora koji se odnose kako na pitanje legitimnosti, tako i na strukturalne granice stručnog znanja u političkom kontekstu. Prije svega, pretpostavka da bi stručnjaci mogli djelovati kao neutralni i epistemički nepristrani akteri zanemaruje činjenicu da je stručnost uvijek smještena unutar institucionalnih, ideoloških i interesnih okvira. Eksperti ne djeluju izvan društva, nego unutar njega, te su stoga podložni vlastitim kognitivnim pristranostima, profesionalnim interesima i političkim preferencijama, koje mogu oblikovati način na koji interpretiraju podatke i definiraju “optimalna” rješenja.
Nadalje, delegiranje političkog odlučivanja na stručnjake otvara ozbiljan problem demokratske legitimnosti, budući da se političke odluke u konačnici tiču raspodjele moći, resursa i vrijednosti unutar društva, što se ne može svesti na tehničko pitanje bez gubitka normativne dimenzije politike. U tom smislu, depolitizacija odlučivanja u ime stručnosti može dovesti do tzv. tehnokratske iluzije, u kojoj se kontingentne i vrijednosno uvjetovane odluke predstavljaju kao nužne ili “znanstveno ispravne”, čime se smanjuje prostor za političku deliberaciju i demokratsku kontrolu.
Dodatno, povijesno iskustvo pokazuje da sustavi u kojima se politička moć koncentrira u rukama uskih ekspertnih elita nisu imuni na pogreške velikih razmjera, upravo zato što nedostatak pluralizma i javne kontrole može smanjiti sposobnost korekcije pogrešnih pretpostavki. Stoga se kritika meritokracije ne odnosi samo na njezinu normativnu problematičnost, nego i na njezina epistemička ograničenja u uvjetima stvarne političke kompleksnosti.
Priroda politike: interes, volja i racionalnost
Središnja poteškoća i demokratskog i meritokratskog modela proizlazi iz različitih shvaćanja same prirode politike, odnosno iz pitanja može li se političko odlučivanje uopće svesti na racionalno-tehnički proces. Za razliku od tehničkih sustava u kojima se može govoriti o optimalnim rješenjima na temelju jasno definiranih ciljeva, politika je u svojoj osnovi obilježena pluralizmom interesa, vrijednosti i identitetskih pozicija koje nisu svodive na jedinstvenu racionalnu funkciju. U tom smislu političke odluke ne proizlaze samo iz kalkulacije posljedica, nego i iz volje političkih aktera, pri čemu volja uključuje i elemente koji nisu reducibilni na instrumentalnu racionalnost, poput kolektivnih identiteta, povijesnih narativa i simboličkih značenja.
Racionalnost u politici stoga ima ograničen karakter: ona se ponajprije odnosi na sredstava i strategije unutar unaprijed postavljenih vrijednosnih okvira, dok sama definicija ciljeva ostaje predmet političkog spora. Upravo zbog toga politički proces ne može biti u potpunosti depolitiziran bez gubitka svoje temeljne funkcije, jer bi uklanjanje konflikta interesa i vrijednosti zapravo značilo ukidanje politike kao takve. Iz toga slijedi da su i stručni i demokratski modeli suočeni s istim temeljnim ograničenjem: nijedan ne može eliminirati činjenicu da političke odluke uvijek uključuju element neizvjesnosti i normativne procjene, u kojoj racionalnost koegzistira s iracionalnim, afektivnim i identitetskim dimenzijama ljudskog djelovanja.
Referendum kao politički instrument
Referendum se u demokratskoj teoriji najčešće razumije kao instrument izravne demokracije koji omogućuje neposredno očitovanje političke volje građana o određenom pitanju, čime se jača legitimacijska osnova političkih odluka. Međutim, njegova funkcija ne može se svesti na epistemološku tvrdnju o “točnom” ili “pogrešnom” ishodu, nego primarno pripada domeni političke legitimnosti, odnosno pitanju tko ima pravo odlučivati u uvjetima dubokog društvenog neslaganja.
Referendum ne proizvodi nužno optimalna rješenja u tehničkom ili stručnom smislu, nego formalizira kolektivnu odluku u situacijama kada reprezentativni mehanizmi ili političke elite ne uspijevaju artikulirati stabilan konsenzus. Ipak, referendumi su posebno osjetljivi na učinke informacijske asimetrije, medijske simplifikacije i mobilizacije na temelju emocionalno nabijenih narativa, što može dovesti do odluka koje su dugoročno teško reverzibilne, a čije su posljedice u trenutku odlučivanja djelomično nevidljive ili nedovoljno razumljive široj javnosti.
Brexit se u tom kontekstu može interpretirati kao granični slučaj referendumske demokracije, u kojem je odluka o kompleksnom institucionalnom odnosu s nadnacionalnom organizacijom reducirana na binarni izbor, pri čemu su se višeslojni ekonomski, pravni i geopolitički učinci morali interpretirati kroz pojednostavljene političke poruke. Time se ne dovodi u pitanje legitimacijska snaga referenduma kao takvog, nego se ukazuje na napetost između njegove demokratske funkcije i epistemičkih ograničenja koje takav oblik odlučivanja nužno nosi u uvjetima visoke političke kompleksnosti.
Racionalnost i afektivnost
Analiza napetosti između demokratskog odlučivanja i epistemičkih ograničenja političkog znanja pokazuje da ni čisto demokratski ni čisto meritokratski model ne mogu adekvatno odgovoriti na kompleksnost suvremenih političkih sustava. S jedne strane, argument epistokracije ispravno identificira problem informacijske asimetrije i kognitivnih ograničenja biračkog tijela u odlučivanju o visoko tehničkim i dugoročno reverzibilnim politikama, što se u slučaju Brexita očituje kroz nesrazmjer između složenosti predmetne odluke i strukture referendumske procedure.
S druge strane, pokušaj zamjene demokratske volje stručnim odlučivanjem otvara jednako ozbiljne probleme legitimnosti i normativne kontingencije, budući da političke odluke ne proizlaze isključivo iz tehničke racionalnosti, nego iz konflikta interesa, vrijednosti i identiteta koji ne mogu biti neutralno “razriješeni” ekspertizom. U tom smislu politika se ne može reducirati ni na tržište preferencija ni na inženjerski problem optimizacije, nego ostaje prostor trajne napetosti između znanja i volje, učinkovitosti i legitimnosti, racionalnosti i afektivnosti. Iz toga proizlazi da stabilni politički sustavi u pravilu ne počivaju na čistim modelima odlučivanja, nego na hibridnim institucionalnim aranžmanima koji kombiniraju demokratsku odgovornost i stručnu kompetenciju, bez mogućnosti da se jedno trajno podredi drugome.
Brexit se stoga ne može interpretirati kao dokaz neuspjeha demokracije per se, nego kao ilustracija strukturne granice svakog političkog sustava koji mora odlučivati u uvjetima nesigurnog znanja i neukidivog pluralizma vrijednosti.
