Tko zna može li Europa uopće smoći više snage nego što je sada ima kako bi odgovorila na oba snažna udara – i onaj Trumpov, i Putinov? Je li u biosu Europske unije, u njezine genomu da se ujedini ili da se razjedini?
‘C’est l’heure de l’Europe!’
Na koju će stranu sada? Mi koji pratimo EU iznutra srasli smo s mantrom da se, kad je kriza, Europa snađe i izađe jača, solidnija, izgrađenija. I točno – nakon krize eura 2008. i krize Covida Europa se konsolidirala, učvrstila.
No, nije uvijek bilo tako. Najgori primjer slabosti bio je za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni. Tadašnja EU, godine 1991., na vrhuncu moći, nakon pobjede Zapada u Hladnome ratu, smatrala je da može sama riješiti krizu u svom takozvanom dvorištu, kako su neki zvali Jugoistočnu Europu. Ovo je čas Europe! C’est l’heure de l’Europe!, svečano je uzviknuo Jacques Poos, luksemburški ministar vanjskih poslova, tada vodeći u Vijeću ministara. Uslijedili su pogrešni i slabački potezi čija je kulminacija bila genocid u Srebrenici i sramotno ponašanje mirovnih snaga, sve dok Amerika, tada još takozvani svjetionik slobodnog svijeta, nije intervenirala bombardiranjem Beograda.
Iz te krize Europa je izašla politički, kao entitet, slabija nego što je ušla. Trebalo je vremena da se reputacijski oporavi, makar je sam pogled na regiju i dalje pokazatelj njezine slabosti. Ta je europska slabost upravo to – slabost.
Svijet se mijenja u smislu da “jači kvači”, ali Unija nije bila stvorena za takav “jači kvači tlači svijet”.
U Davosu smo, uza sve, iz Trumpova govora i nastupa ponovno postali svjesni da Trump protiv Europe vodi i ideološko-politički sukob. Tema, predmet američko-europskog Kulturkampfa je definicija Zapada, što je to Zapad? Je li Zapad kulturna revolucija što se sad odvija u Americi ili, pak, kako to vide u Trumpovu krugu, gnjila, trula, dekadentna Europa? Također smo uočili da su na istoj strani u Kulturkampfu i Trump i Putin, oni su ideološki saveznici, a ne Europa.
Kad je tako, onda nema mjesta iluziji da će se održati NATO, usprkos tome što kaže američki predsjednik. Maksimum koji možemo očekivati je kontrola ritma raspada NATO-a do njegove transformacije. Ako su Sjedinjene Države počele proces povlačenja iz 66 međunarodnih organizacija, ako predsjednik Trump osniva organizaciju kojoj je cilj zamijeniti Ujedinjene narode, onda je jasno da ga iritira sve što je dio organizacija starog poretka, starog svijeta.
To je NATO, ali i EU. Njegova nova organizacija, takva je u kojoj bi on, ili njegov krug, trebao odlučivati što je rat, a što mir, što je pravda, a što nepravda – i sve to prema unutrašnjem moralnom osjećaju najjačeg u skupini, a ne prema skupu pravila, principa i običaja koji su dosad vrijedili među državama.
Ako je tako, a jest, nije jasno kako itko u Europi očekuje da je Trump dalje podržava ili da će se držati pravila. Neće, sigurno.
Oko Grenlanda Trumpa može zaustaviti samo Amerika, tj. strah da bi kod kuće mogao izgubiti podršku, tj. birače, no i ta Amerika trebala bi pomoć osnažene Europe. Vjerujem da su se Trump i njegov krug čak iznenadili što je većina europskih članica i članica NATO-a izrazila solidarnost s Danskom i Grenlandom i što se uopće podiglo na razinu mogućnosti da EU ekonomski reagira tzv. ekonomskom bazukom.
Međutim, za Ukrajinu, koja je za neposrednu sigurnost Europe sada i ovdje važnija od Grenlanda, Trumpu se zbilja više ne da. Iritira ga što se Kijev nije davno predao i što, kao posljedica toga, Vladimir Putin dodano ne oslabljuje i ometa Europu sa svoje strane, što bi bio njihov zajednički cilj.
Vidimo, stoga, pogotovo sad, kad slušamo debate na Davosu da je ključno pitanje kako da se Europa sama snađe, a ako slijedimo atmosferu na raznim sigurnosnim konferencijama, uz strahovitu nervozu, ovdje se ipak vidi više samopouzdanja nego prije godinu dana. Ali, to se odnosi samo na one koji su zainteresirani.
Kod nas se pak postavilo pitanje, a artikulirao ga je predsjednik Milanović – što je to Koalicija voljnih? Tko su ti “Koalicija voljnih”? “Takozvana Koalicija voljnih”?
Evo, ovo: To su europske članice NATO-a koje su shvatile da se Savez topi kao led na suncu i pokušavaju stvoriti jezgru buduće europske obrane. To je grozno teško jer, kako je rekao Josep Borell, koji je do 2024. bio europski visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku, prije Kaje Kallas, europske vojske pojedinačno su kao bonsai drvca.
Ali, Koalicija voljnih, svejedno, pokazuje pravac, volju, prevladavanje vlastite nelagode, namjeru. Što je neka zemlja članica, kojoj je ambicija biti, kako se to ponavlja u Bruxellesu, za drugima za stolom, a ne na jelovniku, to su joj veće šanse da sama za sebe nešto napravi. Nema više one Amerike, to znamo, ali nema više ni one starinske Europe. Nešto se mijenja, ili se barem pokušava mijenjati.
U biti, ispravljam se – ima Europe – jer ona funkcionira. Da li funkcionira, to je test koji daje najtočnije rezultate oko toga što je Unija, je li propala ili nije. Funkcionira za sada navlas isto kao i kad je Amerika bila prijateljska. U vrhu kaos, na terenu sve OK.
‘Ćate’ rade svoj posao
U Hrvatskoj omrznuta birokracija Europske komisije, tzv. briselski ćate, obavljaju svoj posao. Na terenu, a to znači u lokalnim samoupravama, regijama, u strukovnim organizacijama, razvijena je gusta mreža veza, suradnje i međuovisnosti. No, kako su te aktivnosti nepolitične, ako ih se itko i sjeti, može pomisliti da su nastala automatizmom. Ali, nije tu ništa samo od sebe, nego to je ta stvorena unija. Čak i najdisparatnije zemlje, recimo, Mađarska i Danska, Slovačka i Švedska, surađuju bez problema. Dakle, EU radi, još nitko nije ugasio svjetlo, prevrnuo stolove, polomio stolce i ugasio kompjutore.
No, što se više od terena, od konkretnog, penje prema gore, gdje se problemi moraju politički adresirati, EU se zapetljava. Primjer su teške političke odluke, recimo, ekonomske bazuke. Srećom da je, za sada, Trump najavio da neće – za sada – vojno na Grenland jer da je ustrajao, postavilo bi se pitanje o aktiviranju ekonomske bazuke.
Dvije riječi: Godine 2021. Europska komisija, imajući na umu Kinu, stvorila je instrument ekonomske prisile – ACI – koji uključuje niz mjera za blokiranje ili ograničavanje trgovine i ulaganja iz zemalja za koje se utvrdi da vrše neprimjeren pritisak na zemlje članice EU-a ili europske korporacije. Nema tko to nije komentirao, ali pitanje je bi li se zemlje članice složile da se ta ekonomska bazuka lansira?
Koalicija voljnih stisnula bi zube, pristala bi. Ali, recimo, Italija, što bi Meloni napravila. Nastojala bi izbjeći, sve dok ne bude stani-pani. Kako bi Austrija reagirala? Češka? Španjolska bi pristala, ali Portugal? Malta? Cipar? Hrvatska bi potpisala, malo tko bi u Saboru uopće shvatio o čemu se radi.
No, neki ne bi, to je sigurno. Uzmimo na primjer, Mađarsku, gdje se spremaju za izbore. Orban je na pitanje o Grenlandu rekao da to nije problem EU-a, nego NATO-a, i da će to riješiti NATO. Njegov rival, europska nada, taj koji bi trebao vratiti Mađare Europi, “ne želi” komentirati. U Slovačkoj premijer Fico bio je prošli tjedan u Americi kod Trumpa, nije ni spomenuo Grenland, sugerirajući da mu nije bitno što Trump namjerava, ali je zapravo dao do znanja, kao i Orban i Peter Magyar, da je za njih Unija nešto posve drukčije od onih zemalja koji su u Koaliciji voljnih. Naš predsjednik pridonio je temi spominjući otočje Svalbard, nutkajući Trumpa da i tamo baci pogled.
Goleme su razlike među europskim članicama i što je kriza veća, više postajemo svjesni koliko je teško postići zajedništvo.
Tko zna. Možda Macron ili Merz, ili Skandinavci, ili Balti, ili Poljaci, sada bez veze viču – C’est l’heure de l’Europe, naš je trenutak, evo nas, i na kraju od toga ne bude ništa, ispuhani balon. Možda se zbilja nešto kvalitetno odvija, možda se nešto stvara i gradi – solidarnost, što je vrijedno toga da se i u Hrvatskoj pokrene opća diskusija o tome gdje sebe vidimo u Europi?
