Kad završi ovogodišnja Minhenska sigurnosna konferencija, vidjet ćemo i što je ostalo od političkog Zapada, kuda, na koju strane ide koji fragment bloka, što se razdvaja od bivšeg monolita kao komadi sante leda usred klimatskih promjena oko Grenlanda.
Povezano s time, a važno za Europu, hoće li Amerikanci sugerirati moguće poteze oko Ukrajine ako propadnu sadašnji pregovori. Ove godine očekuje se manje konfrontacijski nastup Amerike prema Europi nego prošle, kad je govorio potpredsjednik J.D. Vance, što bi moglo dovesti do neke vrste pregovora o budućnosti odnosa bivših saveznika.
Što je bio Zapad?
Najvažniji gost Minhenske konferencije je glavni tajnik Marco Rubio sa svojim diplomatima, a uz njega se najavljuje i 50-ak članova Kongresa, republikanaca i demokrata, sa svojim pomoćnicima. Među demokratima, naprimjer, bit će i oni koji su sada u političkom vrhu, kao Gavin Newsom koji ima predsjedničke ambicije, zatim Ruben Gallego, Alexandra Octavio Cortes i Gretchen Whitmer. Svi oni, i demokrati i republikanci, razgovarat će sa šefovima država, ministrima vanjskih poslova, novinarima, tako da će to što Amerika želi reći Europi biti nijansiranije od prošlogodišnjih Vanceovih poruka.
Važno je da je Kongres u prosincu izglasao godišnji obrambeni proračun, u kojem se o Europi govori prijateljski i s poštovanjem, suprotno uobičajenim porukama iz Washingtona. U tom Zakonu o obrani još uvijek se, na neko vrijeme barem, podrazumijeva obrambeno savezništvo u okviru NATO-a. Kroz taj Zakon o proračunu vidjelo se da i među republikancima postoji značajna podrška starim saveznicima i da vlada nepovjerenje prema Kremlju. No, tekst tog Zakona ipak je zvučao kao tužan oproštaj starih partnera pred novu životnu etapu (opširnije na sljedećoj poveznici).
Mnogi glasovi kongresnika što će se miješati po hodnicima, debatama i ručkovima hotela Bayerischer Hof, mnogi razgovori koji će kongresnici voditi s europskim šefovima država i vlada, ministrima vanjskih poslova i obrane, novinarima, ekspertima, vjerojatno će na neko vrijeme ublažiti europsku percepciju Amerike. No, realnost je da će se zapravo raspravljati što obje strane misle da se može i treba sačuvati od onoga što je bio Zapad.
Očekuje se da će Marco Rubio u govoru u subotu sugerirati kako transatlantsko savezništvo nije mrtvo, nego živo, kako nas više toga spaja nego razdvaja i govoriti o suradnji oko Ukrajine, Bliskog istoka i odnosu prema Kini. Donekle je ovaj dolazak Marca Rubija sanacija štete i uzimanje u obzir da je Europa, počevši s Vanceovim govorom prošle godine, zatim carinama, prijetnjama oko Grenlanda, demonstracijom muškog prijateljstva Trumpa prema Putinu, odbijanjem da EU sjedne za stol oko dogovora budućnosti Ukrajine, ali i zahtjevima da sve plati, zazivanjem demontaže Europske unije, pa i NATO-a, bila previše odgurnuta i da jest odreagirala, ali ne na način koji bi koristio Washingtonu, nego obratno.
U ovih godinu dana europsko društvo nije se vratilo na pravi put, prema uputama iz Vanceova govora. Obratno, europska populistička desnica, koja dobiva financijsku pomoć i političku podršku iz Amerike kako bi Europu učinila što sličnijom Americi, gubi podršku glasača nakon ubojstva u Minnesoti i vijestima o nasilju ICE-a na ulicama, i nakon Trumpovih izjava o Grenlandu.
Također, Europska unija nije se raspala na dijelove, kako se navijalo i iz Rusije i iz Amerike, nego upravo obratno. Toliko je neobično da se EU uspjela izvući, da je začudila i nas, a kako ne bi Trumpovu administraciju. Bog zna kako to tumače. Ali, činjenica je da je ova Europa kaotična, nespretna, rastrzana, nesposobna da iznjedri lidera među ponuđenima iz zemalja članica, golemih razlika u interesima i pristupima od zemlje članice do zemlje članice, ipak – konkretni dokazi ne varaju – jača nego prije.
Ne samo da je jača u odnosu na prošlu godinu, nego i na razdoblje prije Trumpa, jača nego kad nije bilo carina i kad smo mislili da će Amerika sve riješiti. U ovih godinu dana EU je sklopila dobar broj manjih trgovinskih sporazuma, i jedan veliki, s Indijom, dakle, trgovina će disati na srednje i duge pruge. To je nešto što se može pokazati i čime će se europski lideri hvaliti pred Amerikancima ovaj vikend. Također, na svaki dobar rezultat osporavane šefice Komisije, lijepi se i neki neuspjeh, ali činjenica je da uspjeha ima, a također da mehanizmi EU-a funkcioniraju.
Zajam Ukrajini
Upravo uoči Minhenske konferencije Europski je parlament, nakon zemalja članica, dao zeleno svjetlo za zajam Kijevu od 90 milijardi eura, što bi Ukrajinu trebalo držati iduće dvije godine. Ovaj dogovor je pravi case study, evo kako je do njega došlo, a nakon što je Europa shvatila da će sama morati financirati obranu Ukrajine.
Američka nepredvidljivost oko NATO-a i paralelno, Trumpova naklonost prema Putinu, pojačale su svijest o potrebi zajedničke obrane i, kao posljedica, zahuktala se obrambena industrija, čak jača i svijest o jedinstvenom odgovoru na vanjsku prijetnju. Sve je to još daleko od realizacije i funkcionalnosti, no činjenica je da je zauzet smjer i da su razumijevanje i zajedništvo mnogo jači nego ikad prije. Koliko će ovaj moment trajati, vidjet ćemo, možda se i raspadne, ali – EU sada, u odnosu na prošlu godinu, stoji bolje kao zajednica. Suprotno populističkom narativu, ne samo da je preživjela prvu godinu Trumpa, nego je i jača. Dakle, takva Europa, još uvijek slaba, ali ne uništena, dočekuje američku delegaciju.
Kratko još o zajmu za Ukrajinu, da se razumije što se moralo poduzeti da se dođe do dogovora. Prvo je bilo razumijevanje da je Europa ostala sama. Drugo, da će sigurnost Europe ovisiti o ukrajinskoj vojsci, koja će zapravo biti jedina visoko spremna europska vojska. Dakle, pomoć Ukrajini ujedno je pomoć Europi.
Treće se odnosi na 300 milijardi dolara što je Rusija deponirala u belgijskoj financijskoj kompaniji Euroclear. Sankcije na zamrzavanje tih sredstava trebalo je obnavljati svakih šest mjeseci. Da bi se neutralizirao mađarski i slovački veto, sad su ta sredstva zamrznuta na neodređeni rok. To znači da je Komisija našla način da se odluka izglasa većinski, a ne jednoglasno i time neutralizirala Mađarsku i Slovačku. No, onda se Belgija zabrinula oko pravnih aspekata prve odluke, da se ta sredstava jednostavno uzmu Rusiji pa je odlučeno da se EU zajednički zaduži za kredit Ukrajini, a da ruska sredstava budu kolateral. Time je udovoljeno Belgiji, a Mađarska, Slovačka i Češka, bliske Putinu, nisu moraju sudjelovati u zaduživanju, u zamjenu za potpis.
Dakle, sve se uzelo u obzir, svi su odvagali sve što im je bitno i na kraju potpisali zajam. Također, članicama na koje Rusija ima veliki utjecaj poručeno je da EU može i bez njih, a one su lagano odgurnute. Ovako kompleksan dogovor bilo bi nemoguće postići prije nekoliko godina, doslovno bi se razbio na nekoj instanci. Sada je uspjelo, a politički kapital zajedništva koji sada EU ima, neobičnog, ne baš elegantnog, ali funkcionalnog, velik je. Trgovinski ugovori su odlični, ali ovo je važno jer je dokaz postojanja političkog dogovora oko pitanja od goleme važnosti. EU je kao vozilo s kojeg otpadaju dijelovi, škripi i zastajkuje, ali prešlo je ovu dionicu.
Što se tiče percepcije Amerike, prošli tjedan potpredsjednik Vance izviždan je na otvaranju Olimpijskih igara u Italiji. Obojica, i J.D. Vance i Marco Rubio bespogovorno su odani svom šefu i gospodaru, inače ne bi, slikovito govoreći, preživjeli. No, dok se nadmeću u lojalnosti, hvataju poziciju i grade moment za buduću bitku za predsjedništvo. Prošle godine J.D. Vance je na Minhenskoj konferenciji pokazao kakav bi on bio, ove godine predstavit će se Rubio. Sve su to projekcije, dakako, ne znamo ni hoćemo li svi skupa doživjeti kraj Trumpova mandata i ako hoćemo, kako će onda izgledati svijet, no ipak, u Vanceu i Rubiju naziru dva tipa odnosa Amerike prema Europi. Zajedničko je da nema više povratka na staro savezništvo, to znamo, interesi se mijenjanju, Amerikance zanimaju Kina i Indo-Pacifik. (Doduše, i Europu zanimaju Kina i Indo-Pacifik.)
Vidjet ćemo…
Rubio će na Minhenskoj konferenciji nacrtati skicu budućih odnosa i nastojati uvjeriti Europu da su odnosi s Amerikom još uvijek dovoljno korisni i da ne treba pogledavati prema Kini. Rubio će predstaviti Kinu kao neprijateljsku silu koja profitira na podjeli između Europe i Amerike, a to će biti i blaga kritika članovima NATO-a – Francuzima, Fincima i Britancima koji su bili u Pekingu te Nijemcima koji se uskoro tamo spremaju.
Vidjet ćemo na koju će se stranu pretegnuti jer, dakako, nisu svi za rez prema Americi, ima ih koji smatraju da treba pretrpjeti Trumpa, sačekati nekoga tko ne bi bio J.D. Vance i uklopiti se u novi poredak sa zapadne strane.
Što se tiče rata u Ukrajini, vidjet ćemo hoće li Marco Rubio sugerirati da će Amerika nešto poduzeti da nametne mir u Ukrajini ako propadnu sadašnji pregovori. Za razliku od ostalih Trumpu bliskih kadrova, Rubio poznaje Rusiju i geopolitiku, ali pitanje je kolizije kompetencije i lojalnosti. Vidjet ćemo koji će zadatak zadati Europi. Marco Rubio će u petak razgovarati s kancelarom Merzom, a nakon Minhenske konferencije posjetit će Slovačku i Mađarsku, gdje se vodi izborna kampanja. Golema svjetska sila, Sjedinjene Države, nalazi u Europi najbliže saveznike u dvije proputinovske Vlade dviju malih zemalja članica, ali možda Amerikanci ne vide u čemu je trik.
