Oko Brexita, statistike pokazuju da više pati Velika Britanija, ali negativne posljedice za Europsku uniju iznimno su teške. Pogledajmo ovo:

Golemi minus odlaska Britanaca pad je kvalitete europske javne uprave. Europske institucije danas su gore nego dok su oni bili unutra, Europska komisija je rigidnija, sporija, zapetljanija, dosadnija. Čak više ni ne zapošljava samo najbolje kao prije petnaest ili dvadeset godina.

Točno je da su Britanci, nakon odlaska Tonya Blaira 2007. godine na političkoj razini EU-a stalno kočili, ometali, igrali igre i tako dodatno usporavali ionako sporu Uniju, do mjere da je zadnjih godina prije izlaska, to skoro predstavljalo igru iscrpljivanja. Mnogi u Bruxellesu su govorili – nek idu više! Ubrzo nakon što su oni otišli namjestili su se drugi kočničari, prvo Poljska, a zatim Mađarska, i to u ključnim pitanjima za EU. Njihovi lideri, kao što su to radili i britanski, preuzeli su motiv okrivljavanja Bruxellesa kao idealnog krivca za sve što im je politički trebalo.

Dakle, pouka je, uvijek će biti barem jedan u razredu koji će biti nepodnošljiv i da su periodi općeg slaganja i idile u EU-u rijetki.

No, ispod političkih nadmetanja, na operativnoj razini od Britanaca nije bilo boljih. Oni su bili ti koji su donosili najviše standarde javne uprave u Europsku komisiju i druge europske institucije, agencije i organizacije. Razumijevali su komplicirane europske politike, odluke i strukture i znali su ih jednostavno prenijeti i primijeniti, a ne obratno, kako je sada često slučaj. Kad su prenosili važne informacije, točno su znali odrediti komunikacijsku udaljenost. Izvrsno su poznavali i cjelinu i detalj, zakone, propise, politike, razlikovali važnog od nevažnog, i nisu se zadržavali na pedanterijama, nego prepoznavali smisao. Bili su pragmatični u najboljem smislu riječi, pouzdani, sam zdrav razum na djelu. Dobro, ta kvaliteta je sada i u njihovoj kući ugrožena, ali dok su bili s nama, sjajili su.

Antieuropski poklič

Unutar EU-a osmislili važne strategije razvoja, primjerice kohezijsku politiku ili podigli važnost reprezentacija lokalnih samouprava unutar bloka.

Kad su Britanci radili baš u korist Unije, nije bilo boljih. Znali su kad regulacija štiti, a kad guši, i na to su upućivali druge. Danas svaka šuša u bilo kojem zakutku EU-a, papagajski ponavlja da Bruxelles sve previše regulira, kao da znaju o čemu govore. To je postao politički bojni antieuropski poklič, a stvar je u tome da se probere kad je regulativa preteška, a kad je potrebna. Sada je europska regulativa jedno od europskih političkih oružja, ali da su Britanci tu, finije bi kalibrirali.

Što se tiče načina na koji se upravlja Unijom – a što je često u fokusu – troje se izgubilo njihovim odlaskom: dio zdravog razuma, dah moderniteta i neprestani izazov koji postavljali tradicionalnoj francusko-njemačkoj upravi, pa su i ovi bili kreativniji.

Uzmimo velike izvještaje na kojima se sada temelje europske strategije. Jedan je Enrica Lette o jedinstvenom tržištu, drugi je Maria Draghija o načinima povećanja konkurentnosti. Oba izvještaja formuliraju točno ono što su Britanci godinama prije svog izlaska tražili. Da su Briti još u Bruxellesu i da su u svom najboljem izdanju, oni bi izvještaje raščlanili na funkcionalne dijelove i ponudili konkretan plan implementacije, a bez njih je to kudikamo teže. Sad se pišu kilometarske upute, a da su oni tu, možda bi znali sve staviti na tzv. jednu stranicu.

Nigdje to ne piše, ali intuitivno, moglo bi biti točno, da je jedan od razloga njihovog odlaska bio da nisu dovoljno uspjeli pojednostaviti pravila velike briselske konstrukcije prema svojim instinktima.

Dakako da ima sjajnih službenika iz drugih, i to ne samo velikih zemalja, ali britanski kadrovi su svugdje gdje bi došli, gotovo automatski, znatno dizali kvalitetu javne uprave.

Po mom sudu najbolji povjesničar Europske unije, Tony Judt, svjestan prigovora o manjku demokratičnosti u strukturi Unije u jednom eseju usporedio je način upravljanja Europske unije s prosvijećenim apsolutizmom s kojim su Marija Terezija i njen sin Josip vladali Carstvom ili Friedrich II u Prusiji. Bit je ova: točno je da imamo demokratski deficit u vođenju Unije, ali zauzvrat smo postavili vrlo visoke standarde putem neophodnih pravila i regulacija da bi se zajednica držala na okupu i napredovala. Apsurdno, jer Britanija nije imala takvo iskustvo, ali taj model upravo najbolje u Bruxellesu provodili su Britanci. Dakle, njihov odlazak se itekako osjeća.

Kriza nepovjerenja

Deset godina nakon Brexita EU je nesumnjivo jača i koherentnija nego prije deset godina, ali gdje bi nam bio kraj da su oni ostali?

Neposredno prije britanskog referenduma o ostanku ili odlasku, koji je raspisao britanski premijer David Cameron, provedene su ankete javnog mnijenja u EU-u, a najopsežnija je bila agencije Pew među deset članica, koje su nosile 82 posto ukupnog BDP-a i 80 posto stanovništva Unije. (Pew, Euroscepticism Beyond Brexit).

Tada su, uz Britance, najmanje pozitivno na EU gledali Grci, zatim Francuzi, pa Španjolci, a najpozitivnije Poljaci i Mađari. Tada se razmišljalo neće li Brexit potaknuti seriju sličnih odluka, tj. napuštanja Unije. Međutim, nije. Najbolji pokazatelji bili su Grci kojima, iako su im ulice bile pune antieuropskih demonstracija nakon velike krize 2008. godine, za koju su najvećim dijelom bili sami krivi, a Bruxelles utoliko koliko im je sve puštao, ipak nije padalo na kraj pameti da ostave Uniju. Jednako tako i Mađari. Viktor Orbán godinama je radio na štetu EU-a, vjerojatno prema Putinovom briefu, ali Mađarima, niti kad su masovno glasali za Orbána, a on napadao EU, nije padalo na pamet da se odjave iz članstva. Kako to?

Interesantna posljedica Brexita jest veliko odvraćanje članica od izlaska. Štoviše, sad se, unatoč sve jačoj negativnoj retorici, sve jačem antielitizmu, svi mnogo čvršće drže Bruxellesa nego prije. Agencija Pew zabilježila je da je glavni razlog europskog euroskepticizma prije deset godina u većini zapadnoeuropskih zemalja bio kulturološki šok migracija.

Onda, Grke, njih čak 92 posto, odbijao je način na koji je EU vodila ekonomske politike, a nešto niže postotke razloga za euroskepticizam našli su i u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Cijela zapadna Europa bila je nezadovoljna. No, jedini koji su zbilja smatrali da će im biti bolje ako odu te tu volju iskazali na referendumu, bili su Britanci.

Razlozi, višestruki, tiču se i odnosa Britanije prema EU-u i unutrašnjih društvenih promjena u Britaniji, za koje analitičari pokazuju da sežu još u doba Margaret Thatcher i koji su tada, u doba Brexita, došli na naplatu.

Što se pak tiče odnosa Britanije i Bruxellesa, danas se pitamo, nakon iskustva Viktora Orbána koji je mrcvario Uniju gotovo deset godina, a ni izdaleka Mađarska nije koristila općem dobru zajednice kao Britanija, zašto se Londonu nije svojedobno izlazilo više u susret. Njihove unutrašnje teme i dileme bi ostale, ali možda bi se prevladala kriza nepovjerenja s dvije strane La Manchea, možda bi se našao model suživota koji danas tražimo.

Naime, u najpoznatijem primjeru, London je tražio izuzetke iz temeljnog dokumenta na kojem počiva Unija, tzv. Ugovora. Spomenuti Ugovori su svojevrsni, nazovi Ustav za EU, njen temeljni akt. U Rimskim ugovorima iz 1957. stoji obećanje daleke vizije federalne Europe, koja se vidi u formulaciji “sve tješnja unija naroda Europe”. Tijekom godina, daljnjim nadgradnjama Rimskih ugovora, “sve tješnja unija”, postojala je sve važniji dio vizije. Makar, razlike u shvaćanjima oko toga kakva bi bila ta sve tješnja unija, dubinski se razlikuju od zemlje do zemlje, a najdublje između Francuske i Njemačke. Ali, dobro, i to je jedan od mnogih paradoksa zajednice, koja unatoč njima, funkcionira.

Tadašnji premijer Cameron tražio je da se “sve tješnja unija” ne odnosi na Ujedinjeno Kraljevstvo zato što oni, iako naravno dio Europe, nikad ne bi pristali na ideju federacije.

Odbijeno mu je jer, govorili su, što potpišu svi ostali, treba i Britanija. To da svi moraju potpisati, to je, pojednostavimo, ujedno i duh pravne stečevine Unije, tj. acquis communautairea.

Nije sve na EU

Danas treba žaliti za tim manjkom fleksibilnosti, kako prije Brexita, tako i za vrijeme procesa odvajanja, kad je Britanija bila razapeta između toga da posve prereže veze s EU-om, i toga da zadrži ono što im je bilo povoljno.

Angela Merkel tada je rekla da tko izađe iz zajednice, ne može očekivati da ispare njegove dužnosti, a ostanu povlastice. Tko bi rekao da je zajednica europskih država bila tako tradicionalna, neumoljiva, patrijarhalna, kao da je neka slavenska zadruga. Uglavnom, niti jedna strana nije se u toku pregovora o stanju nakon Brexita, postavila, politički, jako prijateljski, što je bio također veliki propust.

Sa strane EU-a tako su postupali jer nisu mislili unaprijed, nisu mogli predvidjeti to što nam se sada događa i gdje ćemo ostati zaglibljeni određeno vrijeme. Tada se nije moglo zamisliti da Britanija ima neke posebnosti u odnosu na druge članice, a ubuduće će ipak do toga dolaziti, kao dio prilagodbe EU-a novoj stvarnosti.

Zar će se Ukrajina, primjerice, primiti u EU na baš posve isti način kao Hrvatska ili uskoro Crna Gora? Neće. Ne znamo po kojem modelu, ali primit će se jer to proizlazi iz nužnosti opstanka.

Tada, prije deset godina o tome nije bilo govora, iako se Britanija ipak nije mogla uklopiti u tadašnju Europu u kojoj je Berlin samom svojom snagom, posturom, ugledom, diktirao što jest Europa a što nije. Doba pred Brexit i nešto poslije, bilo je doba trijumfa njemačke Europe. Danas, kako vidimo, to nije slučaj. To što je Berlin tada diktirao, odnosno što se dogovaralo pod vodstvom Berlina bila je fiskalna i monetarna unija. To dubinski nije odgovaralo Velikoj Britaniji i njenom shvaćanju sebe, Europe, trgovine i ekonomije.

Dobro. Nije sve na EU-u, naravno.

Logika zbog koje je Cameron raspisao referendum o odcjepljenju ležala je prvenstveno u dinamici i ideološkim pomjeranjima unutar Konzervativne stranke. Potom u nedoumicama oko toga što im je kao zemlji važnije: da li povratak ideala suverenosti ili utjecaj na Europsku uniju, koji posredno jača London, ali je ton političke retorike bio takav da je prevladavao zahtjev suverenosti, ili, kako su tada zvali: “taking back control”. Ali, još dublji razlozi su osiromašivanje dijelova Britanije koje je trajalo već nekoliko decenija, osiromašenje zbog deindustrijalizacije i globalizacije. Sve to polagano pridonosilo je slabljenju povjerenja u klasične stranke, protestnim glasanjima i antielitizmu.

Referendum je izgubljen zbog politike štednje (austerity). Filozof i dugogodišnji BBC-jev savjetnik, Tin Radovani, o tome je napisao iscrpnu analizu. (Britanija traži novog premijera, sedmi put u deset godina, ideje.hr).

Međutim, u novom istraživanju agencije Pew, o refleksima Brexita nakon deset godina, ispalo je da EU u ispitanim zemljama, a dodajmo i unatoč ovoj velikoj krizi, ima bolji rejting nego neposredno pred britanski referendum. U Britaniji pak, postotak ispitanih koji su imali pozitivan pogled na EU-a za vrijeme referenduma bio je 45 posto, a sad je 67 posto!

Postotak Britanaca koji bi se željeli vratiti u EU-u, prema agenciji YouGov, je 56 posto, a 35 posto je protiv. Od njih, 22 posto je građana koji su glasali za Brexit, a sad im je žao.

Postotak onih koji svakako žele bliske veze s EU-om je, prema IPSOS agenciji, 70 posto.

Iako je Brexit bio tvrd, jači nego smo mi tada, promatrači iz Bruxellesa, to očekivali, od onih koji su glasali da se Britanija odcijepi i koji su i dalje protiv veza s EU, ima ih koji misle da Brexit nije uspio zato što nije dovoljno čvrsto, jasno, dosljedno proveden. Po njima, da je bio radikalan, ostvarile bi se prethodne zamisli o procvatu tzv. globalne Britanije, tj. Britanije bogate i bitne za cijeli svijet.

Ni propala ni bogatija

Danas Britanija, dakako, nije propala, ali nije bogatija ni bolja niti po jednom parametru, nego dok je bila unutra, da ne govorimo o tome da se njena globalna uloga izlaskom smanjila, a ne povećala. Također je manje važna i Sjedinjenim Državama, jer da je unutra i da ima čvrste veze s SAD-om, mogla bi, pogotovo sada kad je Njemačka mnogo slabija, utjecati na smjer političkih događaja i odluka. Jedino što je jasno, jest da bi proukrajinski stav Europe bio snažniji.

Ekonomski, do 2025. godine Brexit je smanjio britanski BDP za između šest i osam posto, investicije za između 12 i 18 posto, zaposlenost za tri do četiri posto, jednako toliko i produktivnost, prema podacima Stanford instituta za istraživanje ekonomske politike (SIEPR).

Međutim, isto tako nitko ne gleda više na europsku zajednicu država kao spas, kao što je bilo davne 1973. godine, kad su postali članica. Naprosto, osvrću se oko sebe, kalkuliraju i shvate da bi im bilo bolje da su ostali.

Približavanje Britanije i EU-a vjerojatno će se događati točkasto, tu i tamo, gdje potreba zahtijeva. Rat u Ukrajini, tj. obrana i energetska tranzicija, zahtjevi su ovog trenutka i pred jednima i pred drugima. Ta nužnost dovela je do dogovora oko elektroenergetskih mreža, i vjetroelektrana na moru. Oko obrane postoji načelan dogovor, ali i dalje nisu usklađene industrije.

Pogledajmo EU, i vidimo da je garant sigurnosti na istoku Ukrajina, a na zapadu Velika Britanija. Doslovno, u pitanju obrane i sigurnosti EU ne može bez Velike Britanije. Dakle, obrana, energetika, a potom još i sfera znanosti i istraživanja (kroz program Obzor), to su sektori na kojima se prikapčaju dvije strane. Kad kažemo prikapčaju, znači da će UK u ovome prihvatiti većinu europskih pravila i to šutke.

Što se tiče toga da bismo u ovoj svjetskoj krizi bili zajedno jači, u to baš nitko ne sumnja. Da je Britanija mogla procvasti, u ovih deset godina kako je izvan EU-a, procvala bi, ali nije. Sad je tu izrasla i trumpistička Amerika, nezainteresirana za EU i za UK, a koja će preživjeti i Trumpa. Da izaberu i nekog woke predsjednika poslije Trumpa, čak bi i takav bio orijentiran na Indo-pacifički prostor, a ne na ovu našu stranu. Dakle, kod nas će se otvoriti strateška, obrambena praznina.

Sama Britanija iznutra je politički fragmentirana i kaotična. Mnoge zemlje u EU su u sličnoj situaciji ili će uskoro biti, među njima vjerojatno Francuska. Iz puke potrebe morat ćemo zbiti redove na način na koji prije nismo računali. Idealno bi bilo da jedni drugima damo ono što onaj drugi nema, a treba.

U smislu članstva to se neće dogoditi. Niti je Britanija na to spremna niti EU. Obje su krenule svojim putem, EU se nekako konsolidirala nakon geopolitičkih udara, klopara dalje i čak da Britanija hoće, bila bi nam suviše rizična za projekt. U svakom slučaju – u ovu, ovakvu EU, Britanija se neće vratiti. Ne bi htio London, ali ne bi dali ni Berlin i Pariz. U neku promijenjenu, fleksibilniju, koja bi joj ostavila da diše, možda. Jednog dana.