Pobjeda pjevačice Dare s pjesmom “Bangaraga” skrenula je pogled na Bugarsku, koja se nakon pet godina političke krize stabilizirala, a sadašnji premijer Rumen Radev zahvaljujući velikoj podršci glasača dobiva na težini u EU. Za godinu dana Sofija će organizirat će svoju Euroviziju, a i tada ćemo vidjeti što se događa na najisturenijem jugoistoku Europe, i da li se formirao novi mini sub-blok zemalja, koji “priznaje” Bruxelles, ali sasvim izvjesno želi veću samostalnost. Uz Bugarsku, očigledno je bitna i Rumunjska, makar je tamo situacija drugačija. Ali, razvoj događaja u obje zemlje, kao da rezonira sa sekvencama političkih događaja koje i sami poznajemo iz prve ruke, tako da se pregledom što je kod njih, dobiva šira slika cijele regije koje smo i sami dio. Nakon što je čuo prve izjave novog bugarskog premijera, oglasila se Moskva da su “impresionirani” sadržajem i stavovima Rumena Radeva, a prva reakcija unutar Europske unije bila je bojazan da je otišao jedan Orban, a došao drugi. No, nije baš tako, suptilnije je, nijansiranije. Više nego Orbanu, Rumen Radev u odnosu prema Bruxellesu nalikuje Slovaku Robertu Ficu i Čehu Andreju Babišu. Lakmus papir je odnos prema ratu u Ukrajini i ideji primanja Ukrajine u EU. Slovak i Čeh zauzimaju srednju liniju između Moskve i Bruxellesa, sad im se pridružuje Bugarin, a možda, ako osluškujemo izjave političara u drugim zemljama srednje i istočne Europe, Rumen Radev neće biti posljednji u nizu. Nisu svi na istoj udaljenosti prema Moskvi. Najbliži bi, prema izjavama, osobnim vezama, pa i ideologiji, bio Robert Fico, drugi, makar mnogo diskretnije, ali ciničnije, isključivo vođen interesom, a ne vrijednostima, milijarder Andrej Babiš. Tek onda bi slijedio Radev, koji jest euroskeptik, ali je i putinoskeptik. Još dublje niz stazu vjerojatno je novi mađarski lider, Peter Magyar, mnogo više proeuropski nego ova trojica, ali ne potpuno na briselskoj liniji.
(Progresivna) Bugarska
Za vrijeme dok je bio predsjednik Bugarske od 2017. do 2026., Rumen Radev izrazito se protivio europskoj vojnoj pomoći Ukrajini. Tvrdio je da “pomoć Ukrajini produžava rat”. Dodao je da Bugarska neće nikada poslati svoje vojnike u Ukrajinu jer to nije rat koji se tiče njegove zemlje.
“Kao vrhovni zapovjednik, kategorično sam protiv slanja naših vojnika u bilo kojem obliku u Ukrajinu, od početka sam se protivio tome”. Ili: “Nemoralno je od Europe da gura Ukrajinu u daljnji rat”.
Prema Radevu, sankcije prema Rusiji su besmislene, a htio bi, ako je cijea dobra, kupovati rusku naftu, iako mu je jasno da za sada ne može. Smatra da je Krim ruski, a ne ukrajinski. Prije nekoliko mjeseci podržao je demonstracije građana koje su se protivile uvođenju eura.
Isključio je mogućnost i simboličnog bugarskog financiranja pomoći Ukrajini. Međutim, za razliku od Orbana, signalizirao je da neće udariti vetom na inicijative EU-a koje se tiču Ukrajine. Tako su postupili Fico, Babiš i Magyar. Isto tako, budući da se bugarska obrambena industrija diže, a Rheinmetal planira ulaganja od jedne milijarde eura, tvornicu koja bi dijelom bila financirana iz europskog SAFE programa, neće mu napamet pasti da to ugrozi. Neposredno pred izbore u travnju koje je dobio s 46 posto glasova, Rumen Radev osnovao je stranku Progresivna Bugarska, koju politolozi je opisuju kao populistički lijevi centar, ili nacionalističku lijevu stranku, ili pak lijevo-konzervativnu stranku. U prevodu, radi se o društveno konzervativnoj, u bugarskoj tradiciji ukorijenjenoj stranci, ali s pozivima na ekonomsku pravdu, i dijelovima nostalgije za socijalizmom. Kampanju je Radev vodio na porukama o borbi protiv korupcije i zalagao se za nezavisno pravosuđe i za progon neopravdano bogatih. Vjerojatno izmoreni stalnim izlascima na izbore, vrtnjom u krug, sklepanim koalicijima i strahovitom političkom fragmentacijom, građani su Radevu dali golemu podršku, i prvi put nakon 1997. godine, u bugarskom je parlamentu stranka koja ima većiinu.
Prema statistici iz travnja, godišnja inflacija u Bugarskoj je 6,8 posto, GINI koeficijent najviši je u Europskoj uniji, što sugerira jaz između dobrostojeće urbane populacije koja je znatno profitirala od članstva od EU, i zanemarene provincije i njihovih političkih naklonosti. Radev možda zato i ima takozvane dvostruke poruke, jednu koja se sviđa jednima, drugu koja se sviđa drugima. Percepcija korupcije među građanima Bugarske najviša je u Europskoj uniji. Svejedno, kako je komentirao analitičar Ivan Krastev, Bugari na izborima nisu izabirali politički radikalne opcije, nego čovjeka koji im se čini pragmatičan, odgovoran i vojnički ozbiljan. Radev je inače školovan u Americi za borbenog vojnog pilota, i bio je zapovjednik bugarskih zračnih snaga. Neki kažu da je dosta pokupio od vojničkog američkog odgoja, a i da je sklon Trumpu, no to se još nije pokazalo.
Bugarsku je od 2009. godine do 2020., uz dva kraća prekida vodio Bojko Borisov, lider stranke GERB (Građani za europski razvoj Bugarske). GERB spada u desni centar, bili su važan član EPP-a, a Borisov, svojedobno prvi ljubimac Angele Merkel među liderima novoprimljenih država, bio je osoba u koju se Bruxelles mogao pouzdati da usprkos tome što se njiše simo-tamo, ipak se kraju pokaže kao pouzdan saveznik na krajnjem jugoistoku briselskog bloka. Kad se osvrnemo na njegovu ostavštinu, Bojko Borisov je čvrsto smjestio Bugarsku unutar EU-a i NATO-a, usprkos tome što većina Bugara osjeća stvarnu povezanost s Rusijom, utemeljenu na relgijskoj i kulturalnoj bliskosti. Usprkos tom razumijevanju s Rusijom, od početka sukoba u Ukrajini, Bugari su bili nervozni da ih Putin ne pozove da se više angažiraju oko njegovih ciljeva, obzirom da je rat bijesnio na manje od petsto kilometara udaljenosti od bugarske granice.
Ali, iznutra, u samoj zemlji, nije išlo kako treba, vjerojatno zato što postkomunistička Bugarska nije uspjela izgraditi institucije, a posebno slabo je pravosuđe. Bugarska je, zajedno s Rumunjskom, postala članica EU-a 2007. godine, ali ekonomija se nije podigla, osim za oko tri tisuće privilegiranih koji su, kako je rekao naš sugovornik, podijeljeni u klanove koji sklapaju i razvrgavaju saveze. Europska sredstva i javni natječaji prolaze kroz ruke nekolicine takvih gazda što su uhvatili najbolje pozicije, a organizirani kriminal kapilarno je proširen. Nezamislivo je, zapravo, kako bi se takva strukturna teškoća koju naš sugovornik, jedan bugarski analitičar iz Bruxellesa, opisuje kao vladavinu klika u institucijama i diktata klanova mogla prevladati u jednom, pa i dva, tri, mandata. No isto tako, ne zna se točno koliko je duboko Bojko Borisov bio privržen svojedobno Angeli Merkel, takoreći mentorici stranke GERB, osnovane po uzoru na njemačku CDU, i je li uopće bio odan europskim vrijednostima. Odnosno, jest, bio je, ali koliko i s kim je još igrao.
U balansiranju, jakim gestama, stalnim obećanjima, bio je donekle sličan Aleksandru Vučiću. Isporučio je mnogo više nego Vučić, jer je za svoju zemlju iskreno htio mjesto u Europi, ali možda je Rusija imala kroz njega više utjecaja nego što se mislilo.
Borisov i Radev, dva politička protivnika, koji su se i poklapali par godina dok je Borisov bio premijer, a Radev predsjednik, temperamentom su različiti. Bojko Borisov predstavlja se kao narodski čovjek, sav u šali i pošalici, a Rumen Radev je vojnik, kontroliran, komunicira kad mora – ovo drugo sad se narodu više svidjelo. Razlozi zašto će i dalje blokirati Makedoniju na putu za EU, su kompleksni, ali rekli bismo i da se i temelje na kompleksima. Kao i sve druge istočnoeuropske zemlje, Bugarska je izgubila veliki dio radno sposobnog stanovništva koje sada živi i radi u zapadnoj Europi. To je i udarac na identitet. Kako prenosi jedan od najcjenjenijih europskih politloga, Ivan Krastev, u Bugarskoj vlada generalno nepovjerenje i cinizam u političkom životu. Tvrdoglavi nacionalizam i arogancija prema Makedoniji, vjerojatno je jedan od ispušnih identitetskih ventila. Bugarska želi da Makedonci priznaju da su podrijetlom Bugari, što se neće dogoditi. Sve do nekog novog preslagivanja Europske unije, ovaj problem, čini se, neće biti riješen.
U svakom slučaju, Bugarska će u narednom razdoblju biti jasnija u svojim namjerama, Borisov neće biti novi Orban, ali, skupa s drugim liderima u okolnim zemljama, imat će više razumijevanja za Rusiju nego druge skupine EU članica. Kroz takve primjere, kao što su stavovi Bugarske, Slovačke, Mađarske, Češke, vidimo da se Europska unija pretvara u neku vrst “non-binary” političkog projekta. Posvuda u Europi niču labave i promjenjive zajednice. Bit će pravo čudo situacije kad će se svih 27 članica moći okupiti oko jednog cilja i slušati jedan centar, makar u njemu imali svoje predstavnike.
EU će, čini nam se, u budućnosti biti kao na trampolinu, morat će rezonirati kako će se članice, pa i one koje su ranije bile samo drugog reda, skakati.
Rumunjska prekretnica
Gore i teže je i ozbiljnije u Rumunjskoj, a tiče se i naše šire regije, jer koliko je Poljska ključna za sigurnost istočne i sjeverne Europe, toliko je Rumunjska za jugoistočnu Europu. No, prije dva tjedna, padom proeurpske Vlade što je trajala deset mjeseci, tamo se otvorila nova politička kriza, dubokih korijena i teško popravljiva, pogotovo uz stalne hibridne napade iz Rusije. Sad već tehnički premijer Ilie Bolojan upitao je svoje dojučerašnje koalicijske partnere: “Može li mi itko reći kako će zemlja sutra funkcionirati? Imate li plan?”.
Da stvarno imaju plan, ostavili bi Bolojana na funkciji do mjeseca kolovoza da provodi mjere štednje. Te mjere uvjet su iz Bruxellesa da se oslobode 11 milijardi eura pomoći, a ta sredstva nasušno su im potrebna za oporavak ekonomije. Inače, rumunjski rejting je sada nešto iznad smeća. Bit će im vjerojatno još gore. Točnije, tih 11 milijardi ne bi im samo sjelo na račun, a ne bi bilo niti punih jedanaest, jer su u nekim rokovima i rezultatima nedovoljno dali, ali svejedno bi bila vrlo velika i znatna suma. Ako uspiju ponovo sklepati proeuropsku Vladu, onda će i ta Vlada morati provoditi politiku štednje, zbog koje su nezadovoljnici srušili Bolojana. Ako ne uspiju, dio europskih fondova će im propasti, dobar dio bit će stopiran dok se ne konsolidiraju, bit će im skuplje posuđivati na tržištima, i produbit će se politička nestabilnost. Prema analizi Stratora, koji nudi četiri moguća scenarija, ova situacija ponovo otvara put za antieuropske opcije, opasne upravo za stranke okupljene u dosadašnjoj proeuropskoj koaliciji. Ukratko recimo kako je ovo počelo: Na predsjedničkim izborima u studenom 2024. umalo je pobijedio proruski i krajnje desni kandidat Georgescu. Taj se predstavljao kao siromašan i običan čovjek iz naroda koji se uspio probiti do srca birača iskrenošću, skromnošću i samo preko tik-tok sadržaja. Rumunjski Ustavni sud hektično i panično, poništio je rezultate, što je pridonijelo već ionako dubokom nepovjerenju naroda u institucije, u demokraciju i rastu krajnje desnice.
Danas se zna da je Rusija osmislila i s 50 milijuna eura financirala Georgescuovu izbornu kampanju i da on jest bio ruski projekt, no Ustavni sud tada, kad je to trebalo, nije pružio dokaze. Kasnije su održani izbori koje je dobio proeuropski kandidat Nicosur Dan. Na parlamentarnim izborima u prosincu 2024. nitko nije odnio političku prevagu, i pokazalo se da je zemlja fragmentizirana, zbunjena, skoro izluđena.
Od 2010. pa možda čak deset godina, Rumunjska je bila u usponu, postala je neka vrst zvijezde Europske unije, dokaz kako Europa donosi boljitak i funkcionira. Rumunska je privlačila ulaganja, EU fondovi su se pametno iskorištavali, rasli su neki sektori proizvodnje, plaće su rasle, također i mirovine, a Bukurešt se jako razvio.
Slabosti su bile da dok je Vlada trošila na javni sektor, nije provodila porezne reforme i reforme u javnom sektoru i nije dovoljno rasla produktivnost. Nakon toga, zahuktao se rat u Ukrajini. Dijelom zbog toga, ali velikim dijelom zbog nedovoljno dobre i korumpirane administracije, barem tako stoji u analizama, ulagači su se povukli. Rastao je javni dug i sad je na 63 posto BND-a, a budžetski deficit bio je 8,6 posto (sad je 7,7 posto). Slijedom toga, opći optimizam se ispuhao, povjerenje naroda u EU je oslabilo, a pogotovo jer se zbog internetskih sadržaja koje su uzimale primat nad klasičnim medijima.Kao i inače, sve negativnosti počele su se pripisivati Bruxellesu i EU. Nedovoljno je istraženo zašto, ali navodi se da je čak i golema rumunjska dijaspora, koja je napustila zemlju kad se otvorilo europsko tržište rada, protestno glasala za tešku desnicu ili za političke varijante koje su kombinirale prorusku naklonost i krajnu desnicu. Ta populistička desnica je stranka AUR, koju vodi bivši predsjednički kandidat Georg Simion. Savez za zajednicu Rumunja tj. AUR, sličan je poljskoj stranci PiS, ili Fideszu, a na hrvatskoj sceni donekle u porukama sličan Domovinskom poketu i Mostu, no, kako čujemo, s mnogo većim udjelom teorija zavjere u tumačenju događaja i izrazitije euroskeptičan. Nisu za Rusiju, ali se dive kako je Vladimir Putin jak i kako zeza Europu. Međutim, manje su desni od, primjerice Alternative za Njemačku ili od lepenista u Francuskoj. Nisu proruski, ali su, takvi kakvi jesu, korisni u ruskom hibridnom ratu prema Europi.
Kako rumunjsko društvo ipak nije tako kulturalno povezano s Rusijom kao bugarsko, othrvali su se ruskim pokušajima instaliranja proruskih kandidata.
Zbog toga je sklopljena koalicija stranaka od najbronije rumunjske stranke – Socijaldemokrata, tj. stranke PDS-a, a uz njih jedne liberalne reformističke, jedne manjinske, također liberalne te liberalne stranke desnog centra, iz koje je izabran premijer Ilie Bolojan. On je preuzeo na sebe provođenje briselskih zahtjeva za konsolidaciju, a to su zamrzavanje rasta plaća i mirovina, vrlo ozbiljna porezna reforma i generalno smanjenje javne potrošnje. Ali, tako je nastao problem širi od rumunjskog ili nekog drugog istočnoeuropskog ili srednjeeuropskog društva, ali se posebno teško reflektira u ovom dijelu svijeta.
Premijer Bolojan smatrao je da su mjere što ih je propisala Europska komisija neophodne. Međutim, analitičar Cristian Chiscop iz Zaklade Friedrich Erbert, kaže da proeuropske vlade definiraju stabilnost suviše usko fiskalno i administrativno, pa se ekonomska disciplina, smanjenje deficita, sve veći izdaci na primjer za obranu, shvaćaju kao nužni. Takve politike kratkoročno umire tržišta ili Bruxelles, ali dugoročno produbljuju otuđenje ranjivih skupina od institucija. U tekstu za netrumpovski američki IPS institut, Chiscop piše:
“Liberalno-konzervativni Bolojan smatra da strukturne slabosti proizlaze iz neefikasne javne potrošnje, korupcije i klijentizma i loše i lijene birokracije. Socijaldemokrati, PDS, pak, smatraju da su strukturne slabosti kronično nedovoljne investicije, slabe javne usluge, i nepravedna raspodjela resursa”.
Vlada je pala jer su se Socijaldemokrati udružil sa Simionovim AUR-om, drugom po redu najjačom strankom u rumunjskom parlamentu i zato ih je on pitao – što sad, imate li kakav plan za dalje? Socijaldemokrati tvrde da time što su se udružili s AUR-om nisu sebe kompromitirali, da je to bilo samo taj put, samo da se sruši premijer, a da neće dalje s njima surađivati, jer da su suviše različiti. Ipak, činjenica jest da su ih legitimirali i za ruku doveli na veliku scenu. Neki poput istočnoeuropskog specijalista, britanskog novinara Stuarta Dowela, tvrde da su rumunjski socijaldemokrati još nekako izdržali Bolojanove fiskalne mjere, ali da su se uzbunili kad je pokušao intervenirati u 1200 javnih poduzeća. Bolojan bi time ugrozio oko 19 tisuća radnih mjesta koji su klijentistička mreža PDS partije. Nakon internog stranačkog glasanja, time alarmiran, PDS se povukao iz koalicije, udružio s AUR-om iako je tvrdio da to nikada neće i Vlada je pala. Rumunjski predsjednik Dan otklonio je mogućnost novih izbora, Socijaldemokrati će pristati na novog premijera iz iste stranke kao Bolojan, ali uz uvjet da se ne dira u državna poduzeća.
Opet, nije niti to tako jednostavno. PDS-ovi glasači, kako piše Cristian Chiscop, zaposlenici su javnog sektora, umirovljenici, oni slabijeg imovnog stanja, siromašna provincija koja ovisi o davanjima iz proračuna.
“Ako socijaldemokratske stranke posve prihvate logiku tehnokratske fiskalne štednje, mogu izgubiti sposobnost artikulacije vjerodostojne alternative”.
U biti, da nisu reagirali, izručili bi ih AUR-u, onima s kojima su sada šurovali i koje su normalizirali. Kako stvari stoje, rezultat je da će Rumunjska sklopiti novu proeuropsku vladu, reforma javnih poduzeća neće biti provedena, dobit će dio sredstava iz Bruxellesa, strukturne teškoće ostaju, teška desnica jača na račun centra. S time da teška desnica, kako vidimo i na ovom primjeru, nije samo nacionalizam, makar AUR jest teško nacionalistički, nego je u podlozi ekonomsko nezadovoljstvo.
“Guši me, guši me”, ili “Choke me, choke me”, pjevala je rumunjska natjecateljica Alexandra Capetanescu na Euroviziji, i čini se da je imala pravo kad je uvrijeđeno tvrdila da se ne radi o seksu u njenoj pjesmi. Možda je pjevala o sadomazohizmu svoje političke i društvene okoline.
Sve se ovo događa na pozadini izvanredne geostrateške i geopolitičke važnosti ove šeste po redu najbrojnije europske članice, kroz koje idu energetski koridori, a nakon što je postalo jasno da novo preslagivanje odnosa znači dugogodišnje zahlađenje s Rusijom. Rumunjska je postala glavno uporište zbog važnosti Crnog mora i duge granice s Ukrajinom i Moldavijom. Tamo su dvije goleme baze NATO-a, jedna pored Crnog mora, a druga koja omogućava presretanje balističkih raketa, s time da čak i presretanje raketa s Bliskog istoka više nije samo teoretska mogućnost. Tako da sva sreća da je proeuropska.
