Potpisivanje ugovora za izradu glavnog plana i strategije razvoja turizma Republike Hrvatske vrlo je “sramežljivo” popraćeno u medijima. Upitno je razumije li uopće javnost, poslovna ili politička, važnost tog dokumenta? Činjenica je da se sam “dokument” zbog dosadašnje prakse, kolokvijalno rečeno, “punjenja ladica” ne čini previše bitnim, međutim definiranje okvira i smjera razvoja hrvatskog turizma u Europskoj uniji zaslužuje znatno višu razinu praćenja.

Kad govorimo o važnosti turizma, u pravilu licitiramo s brojkama, no sa 15-20 posto udjela u nacionalnom proizvodu i s oko 15 posto udjela u zapošljavanju turizam je jedan od ključnih gospodarskih sektora. Dodatno, sve globalno relevantne institucije i prognoze govore u prilog tezi da je turizam ključ za bržu integraciju Hrvatske u globalnu ekonomiju i društvo. Izravni i neizravni utjecaj turizma na poslovanje i razvoj gospodarstva u cjelini je takav da je turizam nesumnjivo najvažniji pokretač investicija i gospodarskog rasta u godinama koje dolaze. Većina industrije proizvođača (zdrava hrana, ponuda nacionalnih identitetskih proizvoda…) kao i industrija komunikacije, cestovnog, avionskog i brodskog prometa gotovo su uvjetovane turističkim tržištem te imaju važnu ulogu u stvaranju dodatne vrijednosti u turizmu. Svjesni smo i da danas ne ostvarujemo rezultate na razini očekivanja ili potencijala, kapaciteti i infrastruktura koju imamo (više od 50% smještajnih kapaciteta u privatnom smještaju, više od 25% u kampovima, samo 12% u hotelima…) omogućuju nam rad unutar nekoliko mjeseci u godini kada pod utjecajem klime uspijevamo prodati naš glavni proizvod – more (sunce se podrazumijeva). Infrastrukture u užem ili širem smislu gotovo da i nemamo (u smislu atrakcija, odnosno proizvoda koji omogućavaju zahvaćanje širih tržišnih segmenata i rad tijekom šest, devet ili dvanaest mjeseci u godini).

Zbog svega navedenog i činjenice da već niz godina stagniramo, što se ogleda u profilu gostiju, izvorišnim tržištima te u fizičkim i financijskim ostvarenjima koja bilježe samo marginalne fluktuacije, i da hotelijeri nastavljaju ostvarivati nisku razinu profitabilnosti čime se ograničava prostor za nove investicije, što je i jedan od glavnih uzroka stagnacije, važnost strategije je tim veća. Krajnje je vrijeme da definiramo okvir upravljanja turizmom u smislu određenja tko je ključni (i odgovorni) nositelj razvoja te postavimo administrativne, legalne i upravljačke mehanizme koji će nam dati smjer u budućnosti. U tom je smislu najvažniji cilj osigurati zajedništvo svih zainteresiranih za razvoj turizma i mobilizirati ukupnu kreativnu energiju na nacionalnoj razini. Ministarstvo turizma je krenulo raditi na tom tragu, što je rijetkost i zaslužuje apsolutne pohvale i podršku. Strategija je s jedne strane samo dokument, međutim s druge strane je svojevrsno uspostavljanje korisne krivulje učenja, proces u izradu kojeg ulazimo, nadamo se, s dostatnom količinom znanja i iskustva (učenje na vlastitim, ali i tuđim pogreškama), što nam u ovom trenutku daje ključnu prednost. Istina, spomenuti prednost u trenutku kada kasnimo minimalno deset godina čini se pretencioznim, međutim okolnosti nam i sada idu u prilog. Zato nema smisla otvarati rasprave “zašto nismo” i je li kasno, vrijeme je da se iskoristi trenutak.

Kristian Šustar, predsjednik Udruge poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske