Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u devet mjeseci ove godine, na nepuno radno vrijeme zaposleno je ukupno 1008 osoba. Takav tip zapošljavanja, tako je činio tek 0,9% ukupnog zapošljavanja tijekom ove godine. U istom razdoblju poslodavci su tek u 4275 prijava iskazali zainteresiranost za zapošljavanje radnika na nepuno radno vrijeme, što je samo pet posto svih oglašenih slobodnih radnih mjesta preko Zavoda, a daleko je od europskog prosjeka.Iako je ukupni postotak zaposlenih u nepunom radnom vremenu u Hrvatskoj oko 5 posto, u usporedbi s prosječnih 30 posto u EU čini se premalo, a prema anketama provedenim među poslodavcima takav će se trend nastaviti i dalje. Uzroci male zainteresiranosti za rad u nepunom radnom vremenu u Hrvatskoj, u usporedbi s članicama EU, leže u mnogim problemima, što društvenim, što regulatornim.

Nedovoljno iskorišteno
“Ovaj način zapošljavanja je nedovoljno iskorišten iz niza razloga, a jedan od njih je svakako i nedovoljno razvijeno tržište rada, kaže Admira Ribičić, pravna savjetnica u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. ”Što je tržište više razvijeno, to je veći broj fleksibilnih oblika zapošljavanja i manji broj klasičnog oblika zapošljavanja kroz ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, manjkavosti u normativnom reguliranju radnih i socijalnih prava samo su jedan su od razloga relativno niskog učešća rada s nepunim radnim vremenom u Hrvatskoj”, zaključuje Ribičić. Nepopularnom trendu zasigurno nisu pridonijeli ni uvjeti pod kojima su do 2009. godine poslodavci zapošljavali takve radnike. Nakon izmjena Zakona o doprinosima rad radnika na nepuno radno vrijeme ipak je za poduzetnike postao nešto povoljniji nego što je bio do tada, no, unatoč poboljšanju zakonodavnog okvira činjenica je da još uvijek postoje odredbe u radnom zakonodavstvu koje poslodavce destimuliraju da zapošljavaju radnike u nepunom radnom vremenu. S aspekta poslodavca, radnik koji radi u nepunom radnom vremenu izjednačen je u pravima iz radnog odnosa za koje je bitan raniji staž kod istog poslodavca kao i radnik koji radi u nepunom radnom vremenu. Za duljinu trajanja otkaznog roka i za utvrđivanje broja godina kao osnove za pravo na otpremninu, ovakvog radnika se također izjednačava sa radnikom koji radi u punom radnom vremenu. Uz to, radnik zaposlen na nepuno radno vrijeme ostvaruje pravo na prijevoz, regres, a za prekovremeni rad i preraspodjelu radnog vremena, traži se pisani pristanak radnika koji radi u nepunom radnom vremenu. Sve su to problemi, zbog kojih s aspekta poslodavaca zapošljavanje na skraćeno radno vrijeme u Hrvatskoj nije zanimljivo, a po uvjetima im je zapravo i skuplje imati zaposleno dva radnika na nepuno radno, nego jednoga na puno radno vrijeme.No, nisu samo poslodavci oni kojima takav oblik zapošljavanja nije interesantan. I interes samih radnika prilično je mali. S njihovog gledišta, jedan od najvećih problema je visina zarade koja se ostvaruje takvim radom. U nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, relativno je mali broj osoba koje si takav rad mogu priuštiti, s obzirom na to da su i primanja bitno manja. Ipak, veće iskorištavanje rada u nepunom radnom vremenu moglo bi pojedincima omogućiti određene socijalne i obiteljske pogodnosti vezane uz brigu o djeci ili starim i nemoćnim članovima, a to je i glavni razlog za zasnivanje radnog odnosa na nepuno radno vrijeme među članicama EU te takve oblike zapošljavanja potiče i država.

Smanjen opseg posla
Nepuno radno vrijeme rezultat je potrebe poslodavca, ali je zasnivanje radnog odnosa moguće tek uz volju i radnika i poslodavca. Nema zapreke da radnik radi u nepunom radnom vremenu kod dva ili čak kod tri poslodavca, s tim da ukupno ugovoreno radno vrijeme kod svih poslodavaca ne prelazi 40 sati tjedno. No unatoč tome rad s nepunim radnim vremenom u Hrvatskoj u pravilu nije svojevoljni izbor osobe koja radi kraće, već primarno posljedica nedovoljnog opsega posla. Kod nas zapravo ne postoji niti tradicija takvog zapošljavanja kao što je slučaj u mnogim razvijenim zemljama, ne samo Europe, nego i svijeta. No, Hrvatska nije jedinstvena po ovako relativno niskoj stopi korištenja rada s nepunim ranim vremenom jer nizak postotak zaposlenih s nepunim radnim vremenom u ukupnom broju zaposlenih karakterizira i druge tranzicijske zemlje. Što je tržište rada razvijenije, manje je zastupljen i klasičan oblik zasnivanja radnog odnosa s punim radnim vremenom. Podaci iz godišnjih anketa o radnoj snazi u Hrvatskoj pokazuju da je najviše zaposlenih s nepunim radnim vremenom u obrazovanju, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji. Također, nepuno radno vrijeme gotovo je uvijek vezano za manje zahtjevne poslove, na kojima su i kod nas i u drugim zemljama, zastupljenije žene.

Europska praksa

Rezultat razvoja
U većini zemalja Europske unije rad u nepunom radnom vremenu je svojevoljni izbor osoba koje svoju obiteljsku situaciju, brigu o djeci i druge okolnosti, usklađuju s odgovarajućim radnim vremenom, a za razliku od Hrvatske, rezultat je i razvijenog tržišta rada s brojnom ponudom raznovrsnih uslužnih djelatnosti.

Državni poticaj
U Austriji oko 40 posto žena zaposleno na nepuno radno vrijeme. Apsolutni rekorder u takvom zapošljavanju svakako je Nizozemska s gotovo 50 posto zaposlenih u nepunom radnom vremenu od čega čak 3/4 zaposlenih žena radi s nepunim radnim vremenom. Zadnjih desetak godina trend “part-time” rada naročito je povećan i u Belgiji gdje čak 41 posto zaposlenih žena i 7 posto zaposlenih muškaraca radi na nepuno radno vrijeme, a takav način zapošljavanja aktivno stimulira i država.