Zanimljivo je kako ustanove koje obavljaju istu vrstu djelatnosti i u nadležnosti su istog ministarstva imaju različiti tretman u sustavu.

Naime, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti uveden je institut koncesije u zdravstveni sustav RH na primarnoj razini, Time se nije samo uveo institut koncesije u primarnu zdravstvenu zaštitu već su se ponovno otvorila stara pitanja. Prvo je različitost u postupanju između ustanova u privatnom vlasništvu i onih u vlasništvu RH, županija ili gradova. Činjenica je da se godinama “provodi” tiha negativna diskriminacija na štetu ustanova u privatnom vlasništvu. Pitanje je zašto ako i jedni i drugi obavljamo djelatnost od javnog interesa. Dok privatne ustanove moraju proći skupi i komplicirani postupak koncesije ostale ne moraju, privatne plaćaju naknadu za koncesiju, ostale ne, dok “državne” ustanove muku muče s nagomilanim gubicima, ustanove u privatnom vlasništvu to si ne smiju dopustiti. Drugi problem jest socijalni dijalog ili njegovo ne postojanje. Sektorski sindikati pokazuju veliki otpor u razgovorima s privatnim poslodavcima u zdravstvu. No dijalog jest nužan i morati će se dogoditi. Poštivanje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja nameće se kao obveza svima koji ulaze u sustav koncesija čime se otvaraju novi problemi za privatnog poslodavca.