Kruha i igara! A kako drukčije nazvati stanje javnog interesa u našoj zemlji u posljednjih nekoliko dana (nažalost ništa drukčije stanje nije ni u posljednjih nekoliko tjedana, mjeseci, pa i godina). Čime se zabavlja nacija, osim “nogoloptačkim” uspjesima, negoli temama koje neće niti mogu pokrenuti promjene u ovoj zemlji. Evo dva jednostavna primjera: priprema parade ponosa u Splitu (uz dužno poštovanje prema pravu svakog pojedinca da izrazi svoje mišljenje, stajalište, pa i seksualnu orijentaciju) u medijskom je prostoru zahvatio nemjerljivo veći prostor od recimo pada BDP-a (koji je u prvom kvartalu otklizao za “skromnih” 1,3 posto). Kad bismo ovoj padajućoj temi dodali i pad maloprodaje koja je potonula nešto više (ne više tako skromnih 7,3 posto), i dalje bi ona kruhoigrajuća tema znatno pretegnula na svoju stranu. Ona bi se na toj klackalici javnog interesa zadržala u dominaciji i kad bi ovim brojkama koje život znače dodali tamo neki čudni podatak o padu industrijske proizvodnje od vrtoglavih 9 i nešto posto. Ma ne bi tu kruhoigrajuću temu nadvisila klackalica kad bismo ovoj drugoj strani naslagali telefonsku smjenu guvernera Rohatinskog, kao ni pad dobiti hrvatskih poduzetnika za oko 70 posto u prva tri ovogodišnja mjeseca. Sve je njih zajedno zasjenila ta jedna jednostavna, doduše za neke ljude vrlo važna tema kakva je Parada ponosa ili kako bismo po naški rekli Gay pride u Splitu. Živim za vrijeme kad će ista parada u istom tom gradu dobiti samo pet redaka u jednom stupcu u novinama koje će biti pune (dobrih!) vijesti iz hrvatskoga gospodarstva. To će biti dobar znak da smo postali normalna zemlja.

Menadžeri
Situacija sa smjenom (ostavkom!) ministrice Holy u nekim pojavnim oblicima također spada u sferu ove naše uvodne teme kruha i igara. Doduše, sad se više zabavljamo time tko je bio taj ili ta koji je pustio famozni mail u javnost čak tri mjeseca nakon njegova slanja? Silne se rečenice objavljuju o analizi interesa onog ili onih koji su pustili u javnost privatno čavrljanje dvoje stranačkih drugova. Negdje se usput izgubilo temeljno pitanje: a kako to funkcionira ova država u kojoj se ministrica obraća prvom čovjeku javnog poduzeća (koje grca u gubicima) i traži zaštitu za suprugu svoga stranačkog druga? Kako samo funkcioniraju javna poduzeća u kojima predsjednik uprave tako važnog poduzeća nije odmah tražio od premijera zaštitu od nasrtaja stranačkog nepotizma? Tko su ti menadžeri koji u javnim poduzećima upravljaju procesima i ljudima, ali i našim zajedničkim milijardama? Kako su oni došli tamo, tko ih je postavio i po kojim to kriterijima? Ako je suditi po ovom mailu, a to je meritum problema, dileme jednostavno nema. Samorazumljivo je da se stranački ljudi brinu o suprugama stranačkih ljudi. Samorazumljivo je da menadžeri javnih poduzeća imaju tamo neke svoje stranačke ljude koji se brinu da im ne visi glava ni da im netko ne pakira. Umjesto da se vratimo korijenima i uvedemo principe moderne organizacije i upravljanja, pa i u javna poduzeća, nema napretka bez odgovornosti na svim razinama. Ne možemo više živjeti u nekim paralelnim svjetovima. U jednom svijetu žive razne nomenklature, stranačke sinekure i kojekakve političke arhitekture. U tom se paralelnom svijetu ne mora dolaziti na posao pa ni u Sabor na saborske sjednice (važno je imati nekog barbu, tetu, prijateljicu, stranačkog druga/muža). U tom se paralelnom svijetu ne mora ništa raditi, a može se imati i mirovinu i plaću u MORH-u, može se… jer ima se! Taj je paralelni svijet nabujao do neizdrživih razina koje ova napaćena privreda više ne može podnositi. Tom je bujanju pridonijela neodgovornost političkih elita svih provenijencija (poučak 1: “barba Luka”; poučak 2: “supruga stranačkoga kolege”), ali i vrlo raznovrsna rješenja kolektivnih ugovora u javnim poduzećima.

Dvije brzine
Ova naša privreda, ili naš realni svijet, sve glasnije stenje i pada pod pritiskom te neke druge, kratkovidne Hrvatske iz paralelnog svijeta. Da progledaju i vide naše probleme, neće im pomoći ni one naočale na koje su imali pravo jednom godišnje (po nekom od kolektivnih ugovora). Ta dva naša paralelna svijeta postaju ustvari dvije Hrvatske, odnosno jedna Hrvatska s dvije brzine. Međutim, sve je očitije da je pukotina između ta dva paralelna svijeta sve veća. Za njihovo zbližavanje, odnosno povezivanje bit će potrebna velika mudrost svih onih koji na bilo koji način imaju utjecaj na događaje u svakom od ova dva svijeta. Tu mislim na sve, i na političke elite, ali i na sindikate, poduzetnike, predstavnike znanosti, obrazovanja, crkvene vlasti. Samo svi zajedno možemo napraviti pomak, sam, nitko i ništa ne može i neće napraviti. Svatko od nas nosi dio odgovornosti za stanje u kojemu danas žive i djeluju dvije Hrvatske i bez preuzimanja odgovornosti za zajedničku budućnost i uređivanja ove nam države neće se dvije slike zemlje približiti i postati jedna. U takvim je okolnostima socijalni dijalog, odnosno razgovor socijalnih partnera prvi preduvjet za ublažavanje društvenih pukotina. Takav socijalni dijalog mora omogućiti okvir razrješavanja konflikata dvaju paralelnih svjetova i približiti nas svima zajedničkom cilju – normalnoj i uređenoj državi: država s uređenim pravosuđem, funkcionalna i efikasna javna uprava s primjereno plaćenim javnim službenicima, ekonomska dinamika s velikom razinom zaposlenosti radno aktivnog stanovništva, konkurentno gospodarstvo s proizvodima s visokom dodanom vrijednošću koji su znatno namijenjeni izvozu, radno zakonodavni okvir koji će štititi prava radnika, istodobno osigurati poduzećima jednostavniji postupak zapošljavanja novih radnika, ali i otpuštanja viška zaposlenih. To je ona Hrvatska za koju se danas svatko od nas treba odreći dijela stečenih prava kako bismo svi imali priliku postati bolji i uspješniji. A za to će nam trebati puno više od kruha i igara. Treba nam mudrost i odgovornost državnika, i s lijeva i s desna. Treba nam mudrost i odgovornost i sindikata i poslodavaca. Jednostavno, treba nam mudrost i odgovornost svih! Za jednu Hrvatsku (za Vatrene) i za Hrvatsku jedne brzine!

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a