Nakon izvanrednog travnja u posljednjih mjesec dana utihnule su vijesti o dosadašnjim turističkim rezultatima. Vjerojatno je razlog tome realizacija svibnja koja će u konačnici oscilirati od iznimno loše do zadovoljavajuće s obzirom na okolnosti te očekivanja. Problem loše realizacije mjeseca koji bi trebao biti indikator proširenja sezone po svemu sudeći će proći nezapaženo.

Naime, uskoro nas očekuje dobro poznata slika: kolone na graničnim prijelazima i naplatnim kućicama, gužve na trgovima priobalnih mjesta, pune plaže i žamor koji su već pedesetak godina kulisa u špici sezone u Hrvatskoj. Kad tome dodamo medijsko praćenje, kamere na prometnim čvorištima gdje gužve izgledaju najimpresivnije, razgovore s oduševljenim gostima iz različitih zemalja, naslove koji najavljuju dvoznamenkaste postotke rasta (u okviru istoga kapaciteta, kako je to moguće?)… Ukupna slika je sjajna, gosti su nam opet došli. Svibanj ćemo spominjati tek na jesen ako će trebati naći adekvatno opravdanje za loše financijske rezultate. Trebali bismo učiniti upravo suprotno i na tom primjeru učiti i postaviti mehanizme promjena za vrijeme koje je ispred nas. Činjenica je da je javni sektor, odnosno Ministarstvo turizma odradilo sve u domeni promocije i pozicioniranja Hrvatske kao destinacije, međutim unatoč tome rezultat je izostao. Moramo se vratiti na analize i zaključke koje već niz godina ponavljamo i prije svega priznati sami sebi da nemamo strukturiran proizvod. Hrvatskoj treba cjelogodišnji turizam s optimalno postavljenom sezonalnošću izgrađenom na bazi primjera iz Francuske, Austrije i Italije. Hrvatska mora iskoristiti neupitan potencijal svoga kulturno-povijesnog i prirodnog nasljeđa te svoj vrlo povoljni geografski položaj tako da ga nadogradi pravom turističkom infrastrukturom, a ne tako da ga prodaje kao neobrađenu sirovinu. Na taj se način ostvaruju minimalni prihodi, a turizam ni izbliza ne donosi ono što bi mogao, kako u užem smislu hotelijerskim kompanijama, tako ni u širem smislu kroz multiplikativne efekte na prehrambenu, prerađivačku, građevinsku i sve druge komplementarne industrije. Što je naš proizvod stvarno danas i na kakvom smo stupnju razvoja dobro može ilustrirati nekoliko podataka iz istraživanja TOMAS Instituta za turizam.

Naš osnovni proizvod je “sunce i plaža”, što je motivacija za 75 posto gostiju koji dolaze u Hrvatsku. U odnosu na istraživanje 2007. u 2010. bilježimo porast pasivnog odmora sa 62 na 75 posto, dok je trend na tržištu Europe obrnut. Unutar četiri godine smo ustvrdili da su gosti pasivniji i da se okreću uslugama koje se ne naplaćuju, pada sudjelovanje u gotovo svim aktivnostima, prosječna dnevna potrošnja po osobi je 58 eura, što predstavlja rast od 4,5 posto u razdoblju od četiri godine (rast ispod stope inflacije u vrijeme dok svi ostali troškovi rastu). Posebno je zanimljivo da u doba kada je internet postao apsolutno dominantan izvor informacija, on kod nas pada sa 30 posto u 2007. na 27 posto u 2010. godini. Istodobno izvješće Europske komisije o istraživanju stavova Europljana prema turizmu, koje je objavljeno prošli tjedan, navodi da 18 posto Europljana “sunce i plažu” navodi kao osnovnu motivaciju. Govori li nam to dovoljno? Ako stvarno ozbiljno analiziramo podatke te rezultate svibnja ove godine, kao i tko su nam bili gosti, može se iščitati zašto zarađujemo minimalno dvostruko manje od stvarnih mogućnosti, odnosno zašto se zadovoljavamo sa sedam kad bismo mogli realizirati 14 ili 15 milijardi eura. Pitanje je predstavlja li nam ovakva analiza priliku i mogućnost za učenje ili nešto sasvim drugo. U ovom trenutku to je možda manje važno, očekujmo vijesti s granica i gužve jer su opet došli.

Kristian Šustar