Dio manjih Agrokorovih dobavljača u postupku prinudne uprave koncerna suočava se i s problemom neriješenih robnih kompenzacija. Za taj problem, kažu, vrijeme ‘curi’, a kako nije poznato kad će doći na red i kakvo će biti rješenje otvaraju problem u vezi robe uzete pod račun u protuvrijednosti potraživanja. Samo na uzorku skupine od 50-ak dobavljača, prema riječima naših sugovornika, radi se o 100-tinjak milijuna kuna. Kompenzacije se, pak, odnose na stare dugove, tj. iz razdoblja su prije otvaranja postupka kad navodno još nije vrijedio posebni režim zbog blokade računa. No, nisu i formalno i potpisane, pa su dobavljačima danas iz više razloga postale ‘omča oko vrata’.

Čini se da je u pitanju moguće i stotine milijuna kuna težak problem, što bi opet moglo pasti na leđa dobavljača, i to malih jer pretežito oni nisu nikako mogli doći do plaćanja u Konzumu. Prema riječima jednog dobavljača to može stotine tvrtki baciti na koljena. Trebat će, kaže, dizati kredite jer ako je netko uzeo robu i ‘zatvorio’ se, sad će taj novac manjkati i on će dizati kredit da bi vratio dug. Po iskustvu iz poslovanja koncerna ovaj učestali model plaćanja godinama je služio za zatvaranje obveza prema dobavljačima, a sad bi im se mogao vratiti kao ‘bumerang’ u vidu novih žrtvi u gospodarstvu. Jer, kako neki tvrde, prijeboj je i inauguriran od strane dužnika kao sredstvo za bezgotovinska plaćanja kojim su dobavljači za dio tražbine bili na gubitku. Kako je pod zadnje funkcionirao da se roba preuzimala ali se kompenzacije nisu potpisivale, ovaj sindrom robne naplate koja je sad ‘zapela’ proširio se navodno, kažu, i na pojedine zvučne dobavljače Konzuma. Kao rješenje za situaciju kad nema novca, u nizu slučajeva između Konzuma u čijem je sastavu godinama bila veleprodaja te dobavljača, kompenzacija je bila široko prihvaćeno rješenje za poravnanja dospjelih dugova.

Dobavljač pritom nije kupac, nego kao vjerovnik preuzima robu koja mu se nudi te se naplaćuje iz naknadnog trženja, što uz udar na likvidnost znači i da od te transakcije trpi dodatnu štetu. Kako se i pod zadnje odvijala ta praksa – s razlikom u trokutu između dužnika Konzuma te iz Konzuma izdvojenog Velpro-centra i dobavljača, tako ih je Velpro isplatio u robi za Konzumov dug, pa pod novi račun sad dolazi to što ti poslovi nisu zgotovljeni jer su kompenzacije masovno provedene, ali ne i potpisane kroz zadnja dva-tri mjeseca.

U nastojanju da se dogovoreno realizira, a na upite što učiniti u odnosu na papir koji manjka da se dug i tražbina i formalno sravne na nulu, dobavljači sad dobivaju negativni odgovor. Iz članica koncerna tvrde im da nije moguće potpisati kompenzacije jer su stornirane te se obveze plaćaju isključivo u gotovini. S druge strane, zbog preuzete robe zamjetno raste i zazor od prijave tražbina, a problem je još složeniji zato što sad postoji dug dobavljača prema Velpru. Ako prijave tražbine, Velpro njih treba teretiti za dug za tu robu, a cilj je bio – kompenzacija. Tada je realan i novi minus dobavljača, pa i veći nego što je trebao biti. Ovaj gordijski čvor može čini se riješiti povjerenik Ante Ramljak, ali i sami dobavljači drže ključeve rješenja. Naime, Lex Agrokor nije izričit oko prava na kompenzaciju, pa bi se moglo tumačiti da je supsidijarnom primjenom Stečajnog zakona uvjetno dozvoljena.
Stoga neki predlažu da povjerenik objavi prije isteka roka tražbina hoće li priznavati kompenzacije, što znači da ne treba prijava tražbine, ili neće priznavati. Druga je opcija skopčana s rizikom, a ta je da dobavljači po Zakonu o obveznim odnosima izjave tzv. jednostranu kompenzaciju uz uvjet istovrsnosti i dospjelosti tražbina.

Eventualna pobojnost kompenzacije, kažu pravnici, nije formalni razlog da ona nije nastala te će eventualno izgubiti učinak ako se to u kompliciranoj i dugoj parnici pobija.
Inače je kompenzacija kao oblik obračunskog plaćanja legalno sredstvo za zatvaranje dužničko-vjerovničkih odnosa izuzev kad je riječ o poslovanju dužnika u uvjetima blokade računa.