Nakon vrlo vrućeg ljeta (ne samo meteorološki) i najavljene vruće političke jeseni kao svojevrsna poveznica je aktualni rebalans državnog proračuna. O rebalansu se može razgovarati na različite načine. Rebalans je prilika za ukrštanje političkih argumenata i ciljeva, ali je zbog okolnosti u kojima se odvija ovaj posebno zanimljiv i široj javnosti.

Hrvatski poslodavci su svakako skupina koja je izrazito zainteresirana za rebalans. I da ne bude nikakvih dilema ili sumnji o HUP-ovoj poziciji i odnosa prema rebalansu proračuna. Posebice ako se ima na umu izjave nekih političara vladajuće koalicije. Hrvatska udruga poslodavaca nije dala podršku rebalansu proračuna kakvog je predstavila Vlada. Tijekom susreta čelništva HUP-a s predsjednicom Vlade i ministrima, kao i u svim drugim izjavama o rebalansu ovogodišnjeg proračuna, predstavnici poslodavaca su isticali da je ovakav proračun samo nastavak prijašnje politike te da odgovornost za ovakav proračun i sve njegove posljedice snose isključivo njegovi predlagači. Naravno, dio suodgovornosti imaju i sindikati koji su ovako predloženom proračunu dali podršku (da ne kažem neku težu kvalifikaciju ove uvjetovane potpore). Kad je riječ o proračunu (bilo redovnom godišnjem ili rebalansiranom), tu nema nikakve tajne o HUP-ovoj poziciji: zalažemo se za rasterećenje hrvatskoga gospodarstva, kako je uostalom opisano i u Programu gospodarskog oporavka. Pa ako je jednostavna matematika u ovoj zemlji pokazala da je u posljednjih godinu i pol dana izgubljeno stotinjak tisuća radnih mjesta, ako je savršeno vidljivo da gospodarstvo stenje pod javnom potrošnjom, onda je poput jednadžbe s jednom nepoznanicom jasno što treba napraviti. Potrebna je nova paradigma koja će zamijeniti sada prevladavajuću (“uzimanje i davanje”). Nova će se paradigma morati temeljiti na drukčijem odnosu prema radu u cijelom društvu, ali i prema poduzetništvu. Njezin će važan dio biti i sasvim drukčiji odnos prema proizvodnji. Ili da pojednostavim: samo su nove investicije ili pokretanje novoga investicijskog ciklusa jedini jamac punjenja proračuna, isplate plaća korisnicima proračuna, kao i povećanje zapošljavanja u tzv. realnom sektoru.

Stalno u crvenom
Gospodarski oporavak koje bilježe europske ekonomije (a naša je zemlja jedna od rijetkih koja je u crvenom polju, i to već šest tromjesečja) temelji se na kombinaciji nekoliko važnih elemenata: na povećanju osobne potrošnje, povećanju proizvodnje za izvoz i investicijama (javnim i privatnim). U našem slučaju nema prostora za povećanje osobne potrošnje, a i kreditna aktivnost prezaduženog stanovništva ne daje nikakve izglede za promjenu trenda osobne potrošnje. Proizvodnja, pa i ona za izvoz, u deindustrijaliziranoj zemlji ima ograničene domete. Sadašnji trend povećanja izvoza je za svaku pohvalu, ali, ruku na srce, ima ograničene domete. Drugim riječima, u sadašnjim se uvjetima i od ovog elementa ne treba očekivati neka čuda. Što se tiče javnih investicija u zemlji s tolikom razinom javnog duga, ne treba očekivati neke velike zahvate. Uostalom, to se vidi i u Programu gospodarskog oporavka, ali i u ovom rebalansu proračuna. Riječ je uglavnom o “sitnim popravcima”, a nikako o velikim projektima, nekom hrvatskom “Marshallovu planu”. Jedino što nam ostaju jesu privatne investicije. A što to stoji na putu ulagačima da se i do sada nisu ozbiljnije upuštali u investicije? I drugo, koja su to područja u kojima bi se u našoj zemlji moglo ulagati? Na meniju prepreka nalaze se razne administrativne prepreke, korumpiranost javne uprave, nesređenost vlasničkih knjiga, česte promjene u porezima, bruto cijena rada, nespremnost izvršne vlasti na osiguravanje različitih pogodnosti velikim međunarodnim (a zašto ne i domaćim?!) investitorima, neekonomsko ponašanje lokalne vlasti…

Gdje ulagati
Ako razmišljamo o područjima u koja treba ulagati, odnosno koja su to područja u kojemu naša zemlja ima mogućnosti, onda nam se nadodaju četiri glavna. Prvo je područje ono koje našoj zemlji znatno narušava vanjskotrgovinsku bilancu. Riječ je o električnoj energiji. Drugo područje je poljoprivreda i bez imalo ustezanja treba odmah reći da to nikako nije model sadašnje politike poticaja. Ovaj je model politički uvjetovan i treba mu odsvirati kraj. U oba područja Hrvatska ima mogućnost supstitucije uvoza vlastitom proizvodnjom. Treće je područje svakako turizam koji hvalimo kao spasioca javnih financija. Umjesto toga moramo govoriti o cilju od 12 milijardi eura prihoda od turizma i načinu postizanja tog cilja. A za to će trebati imati jasnu strategiju. A sad da dovedemo stvar do apsurda: hoćemo li morati učiti od komunističke Kube koja kreće s gradnjom igrališta za golf?! Svakako da je i industrija područje koje mora dobiti novu poziciju u ukupnoj ekonomskoj politici zemlje. I ako bi vlada htjela da je poduzetnici shvate ozbiljno, onda bi imenovala četiri specijalna izvjestitelja (“task-force”), za svako područje investicija po jednog. Ti bi “nadministri” bili nositelji toga novog duha ili gospodarskog oporavka zemlje. I imali bi veću političku težinu od bilo kojega drugog “običnog” ministra. I ne bi bio nikakav problem što je riječ o nestranačkim ljudima. Štoviše, bilo bi poželjno da budu stručnjaci, a ne političari. Ta nova paradigma, nazovimo je “paradigma rada i poduzetništva”, bitno se oslanja na drukčiji politički okvir. U njoj je odgovornost političkih elita prema budućnosti zemlje znatno ispred gole političke borbe za vlast ili očuvanja vlasti. A za to će nam trebati puno više mudrosti u političkoj klasi od ove koju danas bilježimo.

Bernard Jakelić, v. d. glavnog direktora HUP-a