Opravdana financijska presija ili represija s nepredvidivim posljedicama? Glavna je dilema ususret novih rješenja kojima se ministar financija, a to znači Vlada RH, otisnuo u neizbježan postupak sređivanja financijskih tokova u zemlji. Zanimljivo je da je prvo zahvatio nedisciplinirane obveznike prema državi, odnosno neplatiše iz privatnog sektora. Vječna će dilema ostati kako to da ministar nije prvo pokušao podmiriti dugove javnog sektora nastalog u posljednjih nekoliko godina. Jer, dug javnog sektora nema politički predznak. Male pacijente onkološkog odjela Dječje bolnice Kantrida u Rijeci, kao ni njihove roditelje, uopće ne zanima tko je ministar zdravstva niti tko je na čelu zdravstvenog fonda (HZZO), pa zašto bi to zanimalo recimo Plivu, Belupo, Mediku, Oktal Pharmu, Farmaciju, Medical ili Intertrade. Djeca trebaju lijekove za koje netko jako dugo ne plaća. Jednako tako je i s kooperantima i podizvođačima u cestogradnji čijim radnicima, ako su uopće još zaposleni, nisu plaćani porezi i doprinosi na plaće jer država, odnosno državna poduzeća drže ili su držala u ladicama neke davno dospjele račune kako bi se javni dug činio nešto manjim. Uopće, te bi famozne “ladice” u našoj zemlji trebalo zapečatiti. A prije toga napraviti inventuru njihovog sadržaja. U toj bi provjeri, osim ovih nagomilanih, skrivenih računa iz prošlosti, pronašli i brojne nerješene pravosudne slučajeve, zahtjeve za izdavanje raznoraznih dozvola, rješenja, potvrda… U njima bi se pronašlo i ostatak nekih ispražnjenih kuverti za one zahtjeve koji su netom izašle iz ove famozne “ladice”.

Zaštitnici
Te su “ladice” stvarali neki koji imaju svoje ime i prezime. One su umotvorine onih koji se nisu u posljednjih četiri godine krize (kao uostalom i nikad prije toga) brinuli da će zbog nerada, skrivanja predmeta ili nerješavanja problema ostati bez posla. Oni neće postati neki broj na listi od 150 tisuća izgubljenih radnih mjesta (a koliko je radnika ostalo bez posla u realnom sektoru od početka krize). To su uostalom neki drugi ljudi, nesretnici koje nitko nije ugurao pod kišobran kojekakvih zaštinika koji bi im jamčili mjesto uz neku njihovu “ladicu”. Njih ne brine niti nekakav stup srama jer za njih nema stupova srama. Oni su svojim ponašanjem i odnosom prema poslu u ulozi javnog servisa građanima i poduzetnicima postali svojevrsni “stup društva” (doduše prilično nakrivljen!). “Ladičari” ne moraju razmišljati ni o tome da bi mogli doći u situaciju da zbog svog (ne)činjenja razmišljaju o tome da bi mogli ostati bez osobne imovine. Oni ne moraju jamčiti svojom imovinom ni za neuspjehe, niti za nerješavanje zahtjeva u zakonskom roku. Ma, dajte molim vas – kakve veze ima zakonski rok za rješavanje pristiglog zahtjeva i tko je uopće smislio da se definira zakonski rok. Evo i inicijativa prema zakonodavcima: molimo vas da izbacite zakonski rok za rješavanje predmeta u državnoj službi jer je to postalo bezpredmetno. I nemojte uopće razmišljati o tome da bi bilo preporučljivo da zakonima ove države navedete suce da rade jednako efikasno kao njihove kolege u recimo Austriji, Njemačkoj, Češkoj. Pa nemojte mi reći da su ti suci pametniji od naših?!

A kad već govorimo o jamčenju imovinom, dajte dragi zakonodavci proširite malo popis jamaca vlastitom imovinom na sve one koji svojim nečinjenjem ugrožavaju gospodarstvo ove zemlje (kao uostalom i život svakog pojedinca). Neizdavanje rješenja u zakonskom roku, nerješavanje sudskih sporova u rokovima koji su poznati europskoj pravosudnoj praksi moraju dobiti isti status kao i onaj direktor u privatnom poduzeću ili vlasnik tog poduzeća. Ne može mi nitko reći da manja opasnost za radna mjesta prijeti od neodgovornog i nesavjesnog rada u javnim službama, u javnim poduzećima, ministarstvima nego od nesavjesnih direktora i vlasnika poduzeća. Ovaj princip “stupa srama” koji ima svoje izdanke u ovom jamčenju osobnom imovinom mora postati opći princip poslovanja i djelovanja u našoj zemlji. I dok tako ne bude, jednaka opasnost za društveno zdravlje (pa time i za radna mjesta) prijeti od neodgovornog poduzetnika kao i od neodgovornog javnog službenika, ministra, suca, direktora javnog poduzeća. Pa zašto bi onda privatni poduzetnik visio na stupu srama dok ga iz sigurne hladovine promatra onaj tko ga je doveo do tog stupa svojim nečinjenjem (neplaćanje javnog poduzeća ili ministarsta, javna uprava neizdavanjem rješenja investitorima, suci nerješavanjem sudskih sporova). Nema razlike između djece poduzetnika i djece ministara. Pa zašto bi onda djeca poduzetnika ostala bez krova nad glavom, a djeca nesposobnih ministara/javnodržavnih direktora/sporih sudaca bezbrižno studirala (često i u inozemstvu na račun poreznih obveznika).

Radna mjesta
Na kraju, vraćam se na početak. Hoće li ova najavljena presija polučiti više dobrih ili loših posljedica? Ili, da li je ovakav hitni kirurški zahvat (sjekirom) na društvenom tkivu preporučljiv ili bi bio pametniji pristup s definiranjem dvije do tri faze u kojima bi se postupno uvelo reda u sva plaćanja. Ne sumnjajući u ispravnost namjere, postavlja se pitanje koliko će se izgubiti proizvodnih radnih mjesta primjenom ove metode “kirurške sjekire”? Možda se na prvu možemo složiti s ministrom u njegovoj tvrdnji da onaj tko ne može plaćati poreze i doprinose svojim radnicima ne treba uopće raditi. Ali, ako zagrebemo ispod površine i pogledamo što je dovelo do takvog stanja, onda slika postaje puno jasnija. Ogromna većina poduzetnika koja ne plaća poreze i doprinose na plaće svojih radnika ne rade to iz znatiželje. Natjerala ih je neučinkovitost sustava i brojne “ladice”. Pa dajte molim vas ministre da probamo paralelno otvarati te “ladice”, provjeravati njihove sadržaje i kažnjavati neodgovorne. Dajte da probamo malo preciznijom kirurgijom spasiti pokoje proizvodno radno mjesto. Radi se o živim ljudima, ali i problemima za koje država snosi veliku suodgovornost jer nije bila učinkovita (ili to još uvijek nije).

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a