U HUP novostima pravni će tim HUP-a iz broja u broj odgovarati na različite pravne te druge upite svojih članica, ali i drugih hrvatskih poduzeća. Za neka pitanja na koja pravni tim ne bude imao odgovor potražit će savjete kod odgovarajućih državnih tijela ili stručnjaka. Svoje upite možete slati e-poštom na admira.ribicic@hup.hr, odnosno faks-uređajem na broj 01/4897-556.

Pojam radnog vremena
Izmjenama Zakona o radu, člankom 42., uveden je pojam radnog vremena te je radno vrijeme definirano kao “razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju”. Osim pojma radnog vremena, stavcima 2. i 3. navedenoga članka definiran je pojam pripravnosti te način određivanje visine naknade. U tom smislu ZOR propisuje da se “radnim vremenom ne smatra vrijeme koje je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugome mjestu koje je odredio poslodavac”. No s druge strane zakon propisuje da se “vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik”. Na ovaj način zakonom je konačno uređeno pitanje pripravnosti s obzirom na to da je do sada zbog nedostatka zakonske definicije to pitanje bilo prepušteno različitom tumačenju. Zakon propisuje i da se “vrijeme pripravnosti i visina naknade uređuje ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom”. Dakle, iz navedenog se može zaključiti da ako je radnik kod kuće ili na nekom drugome mjestu samo pripravan da se po potrebi odazove poslodavcu, a do poziva poslodavca ne dođe, takva pripravnost ne smatra se radnim vremenom i ne ulazi u radno vrijeme, ali radnik ima pravo na naknadu zato što je poslodavcu, u slučaju da je ovaj to zatražio, bio raspoloživ za rad, tj. za obavljanje nekog posla. Ako se u tijeku pripravnosti dogodi da poslodavac doista i zatreba radnika te ga pozove da nešto odradi, neovisno o mjestu gdje će taj posao biti odrađen, tada će se to smatrati i tretirati kao radno vrijeme te će sukladno tome biti i plaćeno.
Admira Ribičić, dipl. iur, pravna savjetnica

Pravo na regres za godišnji odmor
Zakonom o radu (NN 149/09) čl. 55. je propisano da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, a trajanje godišnjeg odmora duže od najkraće propisanog te broj radnih dana koji se uračunavaju u godišnji odmor radnika utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Također treba naglasiti da je ništavan sporazum o odricanju od prava na godišnji odmor, odnosno o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora. Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, a kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu moguće je naknadu plaće urediti i na drukčiji način, koji je povoljniji za radnika, a sukladno čl. 60. Zakona o radu. Pravo na regres nije propisano Zakonom o radu, stoga su poslodavci u obvezi isplate naknade za godišnji odmor radnicima samo ako je tako propisano kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Pri tome treba voditi računa da su prema poreznim propisima prigodne nagrade neoporezive do 2500 kuna godišnje, (a tu spadaju božićnica i sl.).
Žana Plazibat, dipl. iur., pravna savjetnica