Često se govori o otvaranju radnih mjesta kao nekom magičnom procesu u kojem netko nekako “otvara” radna mjesta. A pozadina je vrlo jednostavna: ona se stvaraju ako za tim postoji potreba; ako posla ima, ima i radnih mjesta. Zapravo bi trebalo govoriti o poslovima jer radno mjesto je logična posljedica poslova kojih ima ili nema.

Tko zapravo stvara radna mjesta? Država će to će moći sve manje i manje jer je i ovako prekapacitirana ljudima iako je jedan od većih poslodavaca u Hrvatskoj. Javna poduzeća, koja opet možemo smatrati državnima jer su im država ili tijela lokalne uprave osnivači, također će moći sve manje i manje, opet iz istog razloga kao i država, a to je da su već prekapacitirani. Ostaje gospodarstvo. Pogledajmo tko. To su velika i mala poduzeća. Velikih poduzeća u Hrvatskoj ima 411, a tu su uključena i ona državna, tj. javna, koja gotovo odmah ispadaju iz igre. Ostaje oko 300 velikih privatnih poduzeća i oko 170.000 malih i srednjih poduzeća. Iako logika nalaže da treba očekivati da velika poduzeća puno zapošljavaju, odgovor je neočekivan za one koji se ovom problematikom manje bave, a taj je da se 80% novostvorenih radnih mjesta i u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu, stvara u malim i srednjim poduzećima. Čarobnog štapića ima i on se nalazi u poduzetništvu. Kad kažemo poduzetništvo, najčešće se misli na sektor malih i srednjih poduzeća iako su i neka velika poduzeća izrasla iz malih obiteljskih. U socijalizmu je bio slučaj da poduzeće čim se osnuje ima više stotina ili tisuća zaposlenih. Ali danas to više nije slučaj. A kad govorimo o malim i srednjim poduzećima u Hrvatskoj, to se odnosi na oko 170.000 malih i srednjih poduzeća, od čega oko 80.000 trgovačkih društva, oko 90.000 obrta i oko 3000 zadruga. Možda bi se ovdje mogla uključiti i obiteljska gospodarstva kojih u Hrvatskoj ima oko 230.000, ali ih nećemo uključivati sada jer se oni tradicionalno i prema našim zakonima ne smatraju malim i srednjim poduzetništvom, što je vjerojatno krivo.

Dugovi
Od 80.000 trgovačkih društava vjerojatno bi odmah trebalo izuzeti ona trgovačka društva koja nemaju nijednoga zaposlenog, ali imaju dugove. Malo je vjerovati da će se od 35 milijardi ovako nakupljenog duga moći podmiriti jer Marko duguje Petru, Petar duguje Vesni, a Vesna duguje Marku. Poduzeća bez zaposlenih ima čak oko 25.000, i to nije potencijal, uzimajući u obzir da veći dio njih ima velike dugove. Njih i ne bi trebalo uopće uključivati u malo i srednje poduzetništvo, osim kad se govori o dugovima. Očito je postojao razlog u prošlosti zašto se donijelo pravno rješenje da poduzeće može raditi bez zaposlenih, no danas ono nije dobro jer se spominje samo zbog crnih statistika. Ali ostaje potencijal od oko 60.000 trgovačkih društava i 90.000 obrta. To je još velika brojka od 150.000 poduzeća. Kad bi svaki drugi od njih otvorio samo po jedno radno mjesto, to bi bio potencijal od 70.000 novih radnih mjesta. Poduzetnik koji ima pet zaposlenih, vjerojatno bi lakše mogao otvoriti šesto radno mjesto nego da svi čekamo da jedno veliko poduzeće ili velika investicija, o kojima slušamo posljednjih mjeseci, otvori sto novih radnih mjesta. Otvoriti jedno radno mjesto isto je investicija, osim što je ova je investicija lakša, jeftinija i brže provediva, a nadamo se i da ima i manje barijera za realizaciju. Takvih poduzetnika koji bi mogli otvoriti samo po jedno radno mjesto ima. Ali oni to ne rade jer ne mogu. Jedan dio pati od nepodmirenih dugova koje im drugi nisu podmirili, a dio se našao u toj situaciji, ali ne svojom krivnjom. Jedan dio poduzetnika ne može jer predugo čeka na dobivanje dozvola i svih ostalih dokumenata koji su im potrebni za obavljanje posla. To je ono što zovemo administrativne barijere. Jedan dio poduzetnika ne može dobiti kredit jer su banke preoprezne i ne preuzimaju lako poduzetničke rizike iako je jasno svima da bez njihova sudjelovanja u riziku nema ni razvoja poduzetništva i novog zapošljavanja. Jedan dio teško otplaćuje kredite koje je uzeo i prije krize, pokrećući tadašnje investicije, a u međuvremenu im se smanjio posao i teško podmiruju stare kredite. Jedan dio poduzetnika ne može jer je tijekom krize izgubio proizvod, kupce, tržište, uslugu, to je ono za što kažemo da se nije restrukturiralo. Ali vjerujem da ima poduzetnika koji bi mogli zaposliti i sada, ali čekaju da dođu bolja vremena jer su zastrašeni vijestima o katastrofama hrvatskoga gospodarstva koje slušamo svaki dan.

Loše promjene
Riječ katastrofa je uglavnom previše korištena u našem rječniku, možda bi trebalo uvesti kažnjavanje za neprimjerenu upotrebu te riječi. I zato, primjerice, poduzetnik neće sada kupiti kombi ni zaposliti vozača jer čeka da dođu bolja vremena. I zato nećemo sad govoriti što bi trebalo učiniti jer novine i televizije to rade svaki dan, dovoljno je pročitati samo jedno dnevno izdanje novina ili gledati vijesti iz kojih cure savjeti da se dobije presjek cijeloga gospodarskog stanja kao i niz stručnih rješenja, mišljenja, prijedloga i preporuka. Mi kažemo da svaka od ovih grupa treba svoje mjere i svoja rješenja. Hrvatska ima potencijal, potrebne su i velike i male investicije. I državne i od privatnog sektora, i od malih i velikih poduzeća. Mala i srednja poduzeća najosjetljivija su na loše promjene u poslovnom okruženju, prvi ih osjete i pate zbog njih, ali će među prvima doživjeti procvat kada se ukinu. Jedna od ljepših definicija poduzetnika glasi: “Poduzetnik je onaj koji stvara nešto iz gotovo ničega.” Ali mora biti barem optimizma. Odgovor na pitanje iz naslova – mala i srednja poduzeća potencijal su za stvaranje radnih mjesta.