U Hrvatskoj je svake godine sve više tvrtki koje se bave humanitarnim razminiranjem, što je uz opću krizu i manjak sredstava dovelo do rušenja cijena razminiranja. Lani je prosječna cijena razminiranja po četvornom metru iznosila sedam kuna, da bi se ove godine strmoglavila na 2,27 kuna. Bio je to povod za razgovor sa Željkom Romićem, predsjednikom HUP-ove Udruge poslodavaca humanitarnog razminiranja i vlasnikom tvrtke Piper.

Dobar dio Hrvatske je i dalje pod minama, a situacija u razminiranju kao da je sve gora. Što se događa?
Ukratko, previše je tvrtki, a premalo izvora financiranja. Gotovo 90 posto ukupnog budžeta za razminiranje dolazi od države, stoga se produžuju rokovi za potpuno razminiranje zemlje. Godine 2000. bilo je 1179 km² sumnjivih miniranih površina koje su trebale biti razminirane do 2010. Ove godine imamo još 900 km², a ovim tempom razminiranje neće biti gotovo do 2030. godine. Ove godine nedostaje nam i lanjskih 50 milijuna kuna od Svjetske banke te se bojimo za drugi dio godine.

Kako su varirale cijene razminiranja?
Dosad je najniža cijena bila u razdoblju 2003. godine kada je cijena pala na 2,8 kuna. Prošle se godine prosječna cijena kretala na razini od 7 kuna te je razminirano oko 38 milijuna četvornih metara. Ove je godine pak došlo do potpunoga kolapsa i cijena se spustila na 2,27 kuna i zbilja ne znam kako će tvrtke funkcionirati u takvim uvjetima.

Koliko situaciju komplicira činjenica da uz niz manjih privatnih tvrtki u branši egzistira i državna tvrtka Mungos?
Ako je i prije bilo nekih problema, danas je to postala irelevantna činjenica. U Hrvatskoj posluje 26 tvrtki za razminiranje s oko 600 pirotehničara. Privatne tvrtke drže većinu ljudstva te gotovo kompletnu tehniku i sve pse tragače. Situacija u državi nije takva da bi Mungosi mogli ići s dampinškim cijenama, a poslije se namiriti iz nekog fonda. Oni također moraju poslovati profitabilno i na svakom natječaju oni su samo klasična konkurencija ostalim tvrtkama.

Budući da smatrate da ima previše tvrtki u branši, kako se ta inflacija očituje i kako je riješiti?
U posljednje vrijeme gotovo sve tvrtke za razminiranje imaju 20-ak posto slobodnih kapaciteta koji da su iskorišteni, bili bi upravo jezičac na vagi profitabilnosti poslovanja. Ovako smo svi u kreditima i dugovima. Problem je što se tijekom natječaja u Hrvatskoj osim cijene ne traže drugi uvjeti pa pod istim uvjetima konkuriraju tvrtke s nekoliko zaposlenih i one koje su u tehnologiju i edukaciju uložile milijune. Upravo pregovaramo s nadležnim institucijama da bi se u natječajnoj dokumentaciji morala priložiti i reference, što je praksa na natječajima u inozemstvu.

Kakva je situacija s izlaskom domaćih tvrtki na međunarodno tržište?
Mi zasigurno imamo jednu od najbrojnijih, najopremljenijih i najstručnijih pirotehničarskih zajednica u svijetu. Isto tako je činjenica da nemamo izgrađen brend. S druge strane je cijena. Imate primjer da se neka naša tvrtka prijavi na natječaj u inozemstvo, no ne može cijenom konkurirati kompanijama iz Mozambika i ostalih afričkih zemalja koje imaju višestruko niže cijene.

Psi pirotehničari

Vaša tvrtka Piper jedina je u branši u regiji koja ima vlastiti Centar za odgoj i obuku pasa minotragača. O čemu je riječ?
Psi su vrlo vrijedni u razminiranju iako se u Hrvatskoj na njih gleda s nepovjerenjem. Nama je jako stalo do ovog centra i upotrebe pasa u razminiranju jer je činjenica da unatoč nekim drugim problemima koje iziskuje rad s životinjama – oni bez treninga ne reagiraju na čahure od metaka, iza psa do sada nikad nije ostalo minirano zemljište.

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’