Hrvatske političke elite prilično su pomiješale prioritete. Kako drukčije nazvati nedavna prepucavanja ili pokušaj nadmudrivanja političara s filmskim naslovima (“Ko to tamo peva?”, “Tko pjeva, zlo ne misli”)?! Ono je možda moglo biti simpatično, zanimljivo u nekim sasvim drukčijim uvjetima. Tom je nadmudrivanju u uvjetima krize urednik središnje informativne emisije nacionalne televizije dao pravi kontekst još jednim naslovom: “Moje pjesme, moji snovi”! Krajem prethodnog mjeseca u našoj je zemlji službena statistika Zavoda za zapošljavanje zabilježila neslavan rekord. Nakon desetak godina ponovno smo preskočili magičnu brojku od 300.000 nezaposlenih (govori se o 309.000 naših sugrađana bez posla). Siječanj je tako donio gotovo 20.000 novonezaposlenih ili gotovo 1000 radnika u jednome radnom danu. Ako je suditi prema signalima iz gospodarstva, a sljedeći bi se veći val otpuštanja mogao dogoditi već u veljače u trgovini i graditeljstvu, kraj ovog mjeseca mogao bi donijeti novih petnaestak tisuća nezaposlenih.

Proračun
Naravno, ponovno iz gospodarstva, i to privatnog sektora. Zašto to naglašavam? Apsurdno je da je u godinu dana zaposlenost u gospodarstvu smanjena za šezdesetak tisuća radnih mjesta, a da je istovremeno u javnom i državnom sektoru, ali i državnim poduzećima ostao isti broj zaposlenih. Nije mi namjera zazivati otpuštanja u bilo kojem sektoru, ali sadašnje okolnosti bitno su drukčije od onih kakve su bile, primjerice, krajem 2007. godine. Naime, tada su dogovarani okviri koalicijskog ugovora i utvrđena strategija koalicije koja je sada na vlasti. Tada su utvrđeni i “osigurači” koje su nametnuli koalicijski partneri koji danas teško mogu propustiti smanjenje državnog proračuna na, za ovo gospodarstvo, podnošljivu razinu. Bez potrebe za licitacijom “podnošljive” razine mogu pretpostaviti da je to za barem desetak posto manje od onoga izglasanog prije dva mjeseca. Šteta što javnosti nisu dostupni podaci o punjenju proračuna jer bismo te procjene mogli staviti u puno realnije okvire. Ali ponovno na temelju signala s terena može se predvidjeti da je punjenje državnog proračuna prilično skromnije od ionako skromnog plana za prvo tromjesečje. Osim toga posebno plaši prilična inertnost izvršne vlasti. Neki dan na radnom dogovoru u HUP-u jedan je sudionik ironično primijetio da su u našoj zemlji makroekonomski pokazatelji svi u minusu, osim nezaposlenosti i visine poreza (ne i prikupljenih sredstava). Nezaposlenost nam raste iz mjeseca u mjesec (gledano u odnosu na isti mjesec prethodne godine), a tzv. krizni porez i PDV su povećali ukupnu poreznu presiju hrvatskih građana i gospodarstva (što je obrnuti smjer od onoga koji bilježimo u nekim drugim zemljama). S velikom pozornošću pratimo i kretanja u nizu nama sličnih zemalja koje su i službeno proglasile završetak recesije. Sa žaljenjem konstatiramo da mi i dalje tonemo. Ali najgore je što nema nikakvih pokazatelja da će uskoro biti drukčije.

HUP je nedavno na svojoj konferenciji za novinare zatražio ukidanje kriznog poreza, vraćanje PDV-a na staru razinu i smanjenje doprinosa na plaće. To bi mogao biti okidač koji bi trebao zaustaviti negativne trendove i preokrenuti gospodarsku situaciju. Nažalost, naši prijedlozi, kao i brojni prethodni koje smo iznosili u posljednjih godinu i pol, nisu naišli na razumijevanje onih koji su pozvani da primjenjuju mjere. Reklo bi se da su na nove okolnosti bile reakcije po starom. Poduzetnici su primorani da u novim, kriznim okolnostima reagiraju brzo. Naravno, sve te reakcije možda i nisu uvijek ispravne, ali ne poduzimanje nikakvih aktivnosti još je gore. Ista zakonitost vrijedi i na razini izvršne vlasti: središnje, regionalne ili lokalne. I kad bi se sad radio “benchmark” aktivnosti vlada raznih europskih zemalja, naša bi bila vrlo usamljena. Prvo, jer je među rijetkima koja u godinu i pol nije poduzela nijednu mjeru na gospodarskom oporavku, i, drugo, što je povećavala poreze. Isto tako treba reći da nije bilo političke volje da se ozbiljnije smanji javna potrošnja, uvede reda u državne subvencije, smanji razina izdataka za plaće u javnom i državnom sektoru. I opet bi se moglo reći: okolnosti nove, navike stare.

Sastanak
Netom prije završetka ovog teksta završio je sastanak čelništva HUP-a s Vladom, odnosno s premijerkom i gospodarskim dijelom ministara na čelu s potpredsjednikom za gospodarstvo Ivanom Šukerom. Povod je bio stanje u gospodarstvu i aktivnosti izvršne vlasti na ublažavanju posljedica sve razornije krize u zemlji. Poslodavci su jasno dali do znanja da je krajnji čas za sasvim konkretne i vrlo brze Vladine mjere. Ne kažemo da su one koje smo u ovih godinu i pol predložili bile jedine moguće, ali javno su bile dostupne i obrazložene. Vlada se više ne može skrivati iza bilo kakvih alibija. Galopirajuća nezaposlenost, velika nelikvidnost i pad ekonomske aktivnosti argumenti su koji ostavljaju bez riječi bilo kakva opravdanja. Treba jasno reći što Vlada treba napraviti, kad to treba napraviti, tko će to provesti i tko će to koordinirati i nadzirati kako se ne bi ponovno dogodilo: sve smo dogovorili, ništa nismo napravili. Hrvatsko gospodarstvo i hrvatski poduzetnici više ne mogu čekati nov val obećanja, koji prati nov rok otrežnjavanja. Nema više prostora za maksimu: okolnosti nove, navike stare. Došlo je vrijeme za poruku: okolnosti nove, navike nove!

Bernard Jakelić, v. d. glavnog direktora HUP-a