Oni malo stariji koji se sjećamo traženja televizijskih kanala dok ta funkcija još nije bila automatizirana, sjećamo se i da je između programa bilo nekoliko kanala razmaka. U to doba analogne televizije, odnosno VHF signala, kanali su morali biti razmaknuti da se ne bi događala preklapanja programa. S dolaskom emitiranja na UHF području novim su kanalima također dodane dodatne frekvencije iz istog razloga.

Tako je od ukupnoga prijenosnog opsega koji je dodijeljen televizijskim odašiljačima u jednom trenutku čak 70 posto frekvencija služilo kao tampon-zona da se programi ne bi preklapali. S prijelazom emitiranja televizijskog signala na digitalni oblik, a posebno nakon ulaska mobilnih telefona u naše domove, mobilni operateri i internetski provideri bacili su oko na te neiskorištene frekvencije jer su im one mogle omogućiti veći raspon prijenosa podataka, odnosno brži pristup internetu s mobilnih uređaja svih vrsta. U SAD-u je bitka za prazne kanale bila osobito duga, trajala je dvije godine, jer su televizijske kuće smatrale da im po nekom “prirodnom pravu” treba ostaviti te frekvencije. Međutim, za to nije bilo pravog razloga – jer im je s prijelazom na digitalno emitiranje trebalo samo pola od dotad potrebnoga prijenosnog opsega – pa je savezna komisija neiskorištene kanale predala u ruke IT industriji. Najvredniji dio frekvencija, onaj u području 700 megaherca, dobili su mobilni operateri: Verizon, AT&T i drugi operateri platili su gotovo 20 milijardi dolara za koncesije. To su najzanimljivije frekvencije jer su bile predviđene za zemaljsku televiziju, dakle riječ je o signalima koji putuju daleko i mogu prenijeti veliku količinu podataka bez većeg utjecaja vremenskih prilika i konfiguracije zemljišta. Još jedna izuzetno zanimljiva osobina jest da signali na tim frekvencija prodiru kroz građevine, dakle idealne su za mobilne telefone i pristup internetu s prijenosnog računala.

Veća brzina
Prazni kanali dodijeljeni su IT industriji iz jednostavnog razloga: veći prijenosni opseg znači više informacija i veću brzinu za krajnjega korisnika, a on danas ne može zamisliti život bez interneta u pokretu, pristupa Facebooku, YouTubeu i sličnim multimedijskih sadržaja koji zahtijevaju prijenos golemih količina podataka. Za korisnike je još zanimljivije to što su frekvencije iznad 700 MHZ namijenjene sveopćoj populaciji koja ih koristi bez naknade. Regulator se, naime, nada da će to pokrenuti nove načine korištenja mobilnih uređaja, što bi dovelo do novih sadržaja koje operateri mogu ponuditi, a time će im porasti i dobit. Rezultat toga je da danas postoji bežični pristup internetu te tehnologije poput Bluetootha kojima možemo besplatno razmjenjivati podatke s drugim ljudima ili pristupati internetu. No s porastom broja mobilnih uređaja porasle su dvije stvari: želje korisnika i apetiti davatelja usluga. To znači da treba pronaći nove načine brze distribucije sadržaja. Posljednja verzija Wi-Fi prijenosa podataka, nazvana 802.11n, omogućava prijenos podataka brzinama od 160 do 300 megabita u sekundi. Od novih se prijenosnih opsega očekuje da omoguće prijenose i na brzinama od 800 megabita u sekundi. Dok današnji signali putuju stotinjak metara, nove frekvencije omogućit će im da se prostiru kilometrima. “Bijeli prostor” ili “prazni prostor” korisnicima je vrlo zanimljiv jer pomoću ponekoga besplatnog softvera, poput Skypea, mnoge usluge dostupne su besplatno pa ne moramo strahovati koliki će nam biti telefonski račun. No da bi se najnoviji set frekvencija mogao koristiti, potrebno je riješiti tehnološke probleme. Prvo, treba osmisliti predajnike kojima će se izbjeći interferencija s lokalnim TV postajama i bežičnim uređajima kao što su mikrofoni u sportskim ili koncertnim dvoranama. Jedan od načina da se to postigne jest skakanje s jedne na drugu frekvenciju, tako inače rade vojni primopredajnici, dakle dobro je znano kako to riješiti na elektroničkoj razini.

Nova rješenja
Drugi problem, TV postaje, bit će teže riješiti. One se i dalje bore za “svoj” prijenosni opseg i pritišću regulatora da donese propise koji će interferenciju smanjiti na nulu. Ni tu neće biti većih problema jer kao što vaš mobilni telefon ne smije smetati drugom mobilnom telefonu, tako ne smije ometati ni televizijski program. Treći i najozbiljniji problem jesu proizvođači računala i druge elektronike, a na njegovo rješavanje malo ćemo pričekati. Nove frekvencije zahtijevaju nove primopredajnike u našim mobilnim uređajima, a njihov razvoj zahtijeva vrijeme. Prije sljedeće godine ne treba očekivati nove tablete, prijenosna računala ili mobilne telefone koji će raditi na novim frekvencijama, a njihov prvi ozbiljni ulazak na tržišta može se očekivati krajem 2012. godine. Jedno je sigurno: otvaranje novih prijenosnih opsega i dolazak novih mobilnih uređaja obradovat će mnoge korisnike koji mogu očekivati ubrzanje sadašnjih servisa i stvaranje novih.