Za dugotrajan, višedestljetni opstanak na domaćem, a po mogućnosti i širem tržištu, od sudbinske je važnosti imati kvalitetan proizvod ili uslugu, ali ne manje važno je i na minimum svesti utjecaj politike na tvrtku, slažu se analitičari s kojima smo razgovarali o dijamantnim tvrtkama u Hrvatskoj, o tajni njihova uspjeha, ali i onim drugima koji nisu uspjeli sretno prizemljiti iz jednog u drugi društveni sustav. “Ja sam dominantno koncentriran na Podravku, duboko sam ‘unutra’, i to upravo zbog uvjerenja kako je Podravka nešto što može trajati puno duže nego mi. Podravka, kao i druge tvrtke s višedesetljetnim postojanjem imaju proizvod, i u proizvodu je ključ za trajanje, sve drugo je – PR i magla”, ocjena je šefa NO-a Podravke, profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i bivšeg ministra gospodarstva Ljube Jurčića. “Proizvod ima, primjerice, i Končar, kao što ga ima i brodogradnja, samo je nužno maknuti politiku iz nje. Naši brodovi spadaju među najkvalitetnije brodove na svijetu, no iako ih radimo iz istih materijala iz kojih se rade i drugdje u svijetu, oni zarađuju, a mi gubimo, i to zbog politike koja je tamo nanjušila velike novce”, dodaje Jurčić, napominjući kako postoje još neki segmenti Đure Đakovića koji nisu uništeni, imamo i Teslu, koja je bila svjetska kompanija, koju je Ericsson pametno uzeo.

Svjetski rang
“Bit svakog biznisa je u kvalitetnom proizvodu koji uđe duboko u tržište, a mi smo imali puno dobrih proizvoda koje je politika jednostavno uništila. Znam da i danas ima jako puno velikih tajkuna i menadžera kojima ‘cure sline’ za Podravkom, što je razumljivo jer ona ima proizvod, pa nema veze čak i da propadne i da bude neka ‘Podravka nova’, jer ona ima dobar i prepoznatljiv proizvod, a tajkuni i menadžeri nemaju ništa”, analizira Jurčić. “Gotovo monokulture su, primjerice, i Gavrilović i Franck. Gavrilović ima proizvodnu tajnu kao i Coca-Cola jer svi rade kobasice, ali Gavrilović zna kako, izvozili su meso i pršute u Ameriku. Franck je na teritoriju bivše Jugoslavije formirao ukus za kavu. Kraševi proizvodi su ušli u genetiku srednje i starije generacije. Dalekovod, iako malo ‘nestašan’, slijedi liniju Končara. Naši su PIK-ovi bili svjetskoga ranga, PIK Vrbovec ima sve europske certifikate. Vupik i PIK Belje nisu počeli s dobrim proizvodima otkako ih je Todorić uzeo, nego oduvijek, i Vupikova vina su oduvijek najčuvenija zato što su ih znali raditi, a Kutjevački podrumi su prva klasa. Badelova pića su izvrsna iako je tvrtka katastrofa”, nabraja uspješne hrvatske tvrtke i brendove Jurčić, uz zaključak kako je istina da imamo puno vrhunskih proizvoda, samo je problem u tome što ih upropaštavamo.

Priznanje tržišta
Za dugotrajno i kvalitetno održavanje tvrtke i proizvoda od velike je važnosti da se politika drži podalje od njih i da se ne potpada pod utjecaj demagogije. Većina tih tvrtki nije imala veze sa socijalizmom, bile su dobre, ali su propale jer se kvalitetnog bika zaklalo zbog jedne šnicle“, ističe, napominjući kako nije zagovornik toga starog, bivšeg društvenog sustava, ali je činjenica da je tada kvaliteta bila glavni kriterij za proizvode i usluge. ”Nije se najprije reklamiralo proizvod, pa tek potom osnivalo SOUR, nego je tržište priznalo proizvod i on je postao brend i nikada se nije reklamirao niti mu je reklama trebala za razliku od danas kada imamo generaciju ‘power point menadžera’“, ciničan je Jurčić, uvjeren kako je Hrvatska puna dobrih proizvoda, ali uprave i menadžeri da bi zaradili deset posto više, unište 50 posto društvene koristi pa im se to vrati kao bumerang. Ekonomski analitičar s FPZ-a Luka Brkić pojašnjava kako su ”neki sektori po svojim potencijalima, od tehnoloških inovacija i skokova do sposobnosti radne snage, jednostavno propulzivniji, pa se u njima lakše održati i zadržati neko vrijeme, i kao prednost imati tradiciju koja se tako stvara kroz ime i brend”. Za održanje tvrtki poput Gavrilovića, Podravke, Kraša, Francka i slične ključno je pitanje što su i kako radile devedesetih, kroz koncept privatizacije, pojašnjava, primjerice, privatizacija Kraša provedena je na način koji je odudarao od većine u Hrvatskoj jer je kod njih većinski paket ostao u rukama zaposlenika i očito je riječ o uspješnom primjeru radničkog dioničarstva, a tome je prethodila prepoznatljivost proizvoda sa zavidnom kvalitetom na tržištu bivše države.

Zbrisani s pozornice
Riječ je o proizvodima koji su bili usporedivi s regionalnim, pa i nekim svjetskim liderima u konditorskoj industriji, kaže, no s druge strane ima i poduzeća u Hrvatskoj koja su u 40 do 50 godina bili lideri, izvoznici i regionalno uspješni poput Prvomajske, zadarskog SAS-a, Bagata ili karlovačke Jugoturbine, no potpuno su zbrisani s pozornice u tranzicijskom razdoblju. “Dio odgovornosti za takav ishod leži i na modelu privatizacije, ali korelacijski slijed može se pronaći i u sektorskim politikama i razvojnim koncepcijama. Očito prerađivačke industrije, metalna, tekstilna pa i prehrambena, u Hrvatskoj nisu prepoznate kao poduzeća na kojima bi se mogao temeljiti razvoj zemlje i nisu prepoznati kao oni koji su zauzeli svoje tržišne i konkurentske niše i da su se dalje mogli razvijati”, analizira Brkić. Nudi i objašnjenje kako za razliku od naše situacije u Sloveniji, primjerice, u tranzicijskom razdoblju nisu toliko robovali ideološkoj matrici kada je riječ o kadrovima, i smatrali da socijalističke direktore socijalističkih poduzeća treba zamjenjivati nekakvim novim poduzetnicima nekoga novoga kova, koje je u pravilu određivao nov ideološki diskurs. Sigurno je, dakle, i da je za dio sudbine nekih poduzeća bitno odgovorna politika i njezin utjecaj u kadrovsku i poslovnu politiku, smatra Brkić. “No i nemoguće je, uostalom, razumijevati i čisto ekonomsku sferu uz potpuno isključivanje politike, a vrijedi i obrnuto. Ekonomija i politika u bliskom su međuodnosu i te dvije sfere ne možete razumjeti jednu bez druge. Ne mogu se sukobljavanja na političkoj sceni svesti na međustranačke ili unutarstranačke obračune, a da pritom ne vidite kako je iza tog fenomena vrlo prepoznatljiv ekonomski interes tih aktera”, ističe. Kada je riječ o sudbinama nekih tvrtki, netko je u tim političkim previranjima i prepucavanjima ostao na margini, što se poslije pokazalo kao prednost jer se nije činio previše atraktivan ili nije previše mirisao na ideologiju prošlih vremena pa ga nisu dirali. Ili se pak menadžer uspio politički repozicionirati pa je uspio sačuvati poduzeće, kaže Brkić.

Stabilne banke
Bivši premijer, danas poduzetnik Nikica Valentić kao stupove domaće ekonomije kroz desetljeća izdvaja Končar, kao jedan od najuspješnijih hrvatskih koncerna, Inu koju opisuje važnom ne samo ekonomski nego i strateški, bez obzira na sve probleme, Adris kao nasljednika Tvornice duhana Rovinj i Zagreb, za koji kaže da je među prvoklasnim hrvatskim tvrtkama. Iz grupe Agrokor Valentić navodi i Zvijezdu, Ledo i Belje, kao stari brend ističe Franck, ali i Ericsson Nikola Teslu, a od građevinara naglašava tradiciju Tehnike i Zagorje Tehnobetona, ali i IGH. Među dijamantima hrvatskoga gospodarstva nabraja i Croatia osiguranje, te PBZ i Zagrebačku banku bez čije stabilnosti, kaže Valentić, nema ni stabilnosti ekonomije “iako nam s kamatama piju krv”. Među tvrtkama od posebne važnosti Valentić vidi i pulski Uljanik i koprivničku Podravku koje smatra dobrim tvrtkama, neovisno o problemima s kojima se suočavaju, a navodi i Atlantsku i Lošinjsku plovidbu te Đuro Đaković montažu. U području hotelijerstva Valnetić uzdanicama smatra Rivijeru Poreč, HUP Zagreb, Hoteli Brela. U Hrvatskoj ima sigurno nekoliko stotina takvih dobrih tvrtki, ocjenjuje Valentić, a razlozi za dugotrajan opstanak uvijek su isti – ulaganje u dobre kadrove, brendove, razvoj, nove tehnologije, dokapitaliziranje umjesto izvlačenja kapitala. Bez tih preduvjeta nema opstanka. Riječ je o poduzećima koja su pregrmjela turbulentno razdoblje tranzicije i privatizacije, a Valentić smatra da je za njihov uspjeh bitno da se politika drži po strani. U pravilu je dobro da je politika podalje od poduzeća, a na pitanje može li država biti dobar vlasnik, Valentić odgovara da može, ali uz dobro upravljanje. Politika se miješala, i svugdje se i uvijek miješa, ali što manje, to bolje, zaključuje Valentić.

Bit svakog biznisa je u kvalitetnom proizvodu koji uđe duboko u tržište
Ljubo Jurčić, Ekonomski fakultet

Neki su sektori po svojim potencijalima jednostavno propulzivniji
Luka Brkić, Ekonomski analitičar s FPZ-a

U pravilu je dobro da se politika drži što dalje od poduzeća
Nikica Valentić, poduzetnik

Inovativna platforma

Hrvatska uz Stories transformira hrvatsku premium turističku ponudu

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života