Priča o Alisi u zemlji čudesa je slikovit prikaz stanja u kojemu se našla naša ekonomija i društvo. Ona ide otprilike ovako: “Došla je Alisa na svom putovanju u Kraljevstvo Crne kraljice. Prvo što je primijetila je da svi u tom kraljevstvu trče, pa je tako i Alisa krenula trčati i razgovarati s Crnom kraljicom.

U jednom trenutku Alisa je primijetila kako se unatoč činjenici da je stalno trčala ništa oko nje nije promijenilo, ni drveće ni kuće. Pitala je o tome Crnu kraljicu koja joj je objasnila da se u njezinu kraljevstvu neprestano mora trčati želi li se ostati u mjestu, a ako se želi pomaknuti naprijed, onda se mora jako brzo i naporno trčati.” To je formula uspjeha današnjih upješnih gospodarstava: mora se stalno trčati da bi se barem ostalo na mjestu. A što mi radimo? Mi već dugo ne trčimo. Kao rezultat toga zaostajemo ili padamo u različitim ljestvicama u izvještajima svjetskog … nečega. Recimo, posljednja takva dva izvještaja u nizu su izvješća MMF-a i Svjetske banke o rastu gospodarske aktivnosti gdje je samo nekoliko zemalja u Europi i srednjoj Aziji lošije od nas, odnosno sporije rastu, ili, bolje rečeno, brže padaju. Umorni smo od takvih loših rangiranja, konstatiranja o trenutnom stanju, ali još smo umorniji od tradicionalnog nečinjenja zapravo ničega konkretnog da se stanje mijenja. Takva nam je pozicija, uvažavajući sve argumente o velikoj svjetskoj financijskoj i ekonomskoj krizi posljedica najmanje dva važna elementa. Prvi proizlazi iz promašene ekonomske politike i na njoj građenom ekonomskom modelu u posljednjih dva desetljeća. Njih u najvećoj mjeri karakterizira deindustrijalizacija zemlje i preskupa i neefikasna država (kolokvijalni naziv za svu silu nameta gospodarstvu kroz poreze, doprinose, prireze, naknade i pristojbe koje su smislile državna i lokalne vlasti u nakani da financiraju glomazni i neučinkovit sustav javne uprave i državnih/komunalnih poduzeća na svim razinama). I dok je opisani prvi uvjet ovakvog stanja dugogodišnji, drugi je element nešto novijeg datuma i potječe od rane jeseni 2008. godine.

Uzaludno čekanje
Riječ je o neodgovarajućoj (ili, kako bi neki rekli, nikakvoj) reakciji izvršne vlasti na krizu koja nas je svom silinom zapljusnula, dok su naši vodeći politički čelnici ustrajno negirali stanje u kojem smo se našli da bi se rodočelnik takve politike nakon osam mjeseci nečinjenja jednostavno povukao. Naša je zemlja bila na repu država čije su vlade nešto poduzimale kako bi potaknule gospodarske aktivnosti. Čekali smo više od godinu i pol od pojave financijske krize (kao uvod u ekonomsku) da naša Vlada nešto konkretnije učini. Tako je program fiskalne konsolidacije, pod nazivom Program gospodarskog oporavka, u travnju ove godine započeo vrlo ambiciozno (naravno gledano sa stanovišta prethodnog nečinjenja). Međutim, nasukao se već na prvoj ozbiljnijoj, predizbornoj hridi – ljetnom rebalansu proračuna. I danas unatoč svim pokazateljima i “objektivnim” izvještajima izvana (a i sami smo svjesni svoga stanja), koji govore da moramo što prije početi trčati čini se da ćemo start čekati do novih izbora. Najmanje još predugih godinu dana. Živimo i stvaramo u zemlji u kojoj predizborna kampanja traje izrazito dugo, a kad završe jedni izbori, odmah kreću kalkulacije za neke nove izbore. I tako smo stalno u situaciji da političke elite kupuju trenutačnu naklonost biračkog tijela, a u konačnici svi kontinuirano gubimo. U ovoj je zemlji normalno jedno govoriti u kampanji, a onda nakon izborne pobjede raditi suprotno. I za to ne biti kažnjen od onih koji su te izabrali. I ako ćemo biti sasvim otvoreni, u zemlji u kojoj je zadržavanje ili osvajanje vlasti puno važnije od prvorazrednoga nacionalnog interesa opće društvene i ekonomske reforme, teško je očekivati suzbijanje prevladavajućeg pesimizam među poduzetnicima te pokretanje toliko nužnoga novog investicijskog ciklusa . I dok je tako, teško je očekivati da će očekivane milijarde eura ili kuna privatnih ili javnih investicija krenuti na naše ledine. Hvalili smo i hvalimo dogovor političkih stranaka u Domovinskom ratu (Vlada demokratskog jedinstva), kao i nacionalni dogovor o hrvatskom članstvu u EU (Savez za Europu).

Kritično stanje
S obzirom na kritično stanje naše ekonomije (koje je gotovo jednako dramatično stanju koji smo imali u ratu), zazivamo još jedan opći nacionalni konsenzus za promjene kojim bismo pokrenuli gospodarstvo i državu. Sve dok je važnije imati 77 ruku u Saboru od sudbine gospodarstva, nema izgleda da se stvari p(re)okrenu prema optimističnijem scenariju. A to znači laganiji pad od sadašnjeg i vrlo polagani izlazak iz recesije. A rezultat? Gubitak na desetke tisuća novih radnih mjesta, izgubljene prilike za razvoj i zaostajanje za drugima. Zato i tražimo novu paradigmu, optimističniji scenarij s konkretnim aktivnostima, ciljevima, rezultatima i, naravno, odgovornostima. Zato i poruka: političke elite – trebamo promjene! I nemojte iz ovog zahtjeva ili vapaja iščitavati političke poruke. Mi nismo protiv jedne ili druge politike ili stranke. Mi smo za boljitak, za uspješnu i bogatu Hrvatsku, zadovoljnih i optimističnih građana. I zato smo i za one koji nude prave i istinske promjene. Mi smo za one koje HUP neće trebati upozoravati na sveprisutnu antipoduzetničku klimu, na blokadu sustava i nečinjenje javne administracije. Mi smo za one koji neće dopustiti da dvije godine netko ne plaća poreze i doprinose na primanja svojih radnika. Ali i za one koji neće dopustiti da državna i javna poduzeća, kao i država, naručuju radove, proizvode i usluge koje ne plaća ili dobrano kasni s plaćanjem. Mi na kraju želimo paradigmu u kojoj smo svi za, a ne protiv nečega ili nekoga. Takvu paradigmu želimo.

Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca