S Hrvojem Hrabakom, predsjednikom Udruženja hrvatskih arhitekata razgovarali smo o posljedicama pada narudžbi u arhitekturi na tržište, ali i o problemima koji su godinama bili tabu tema, poput razloga za pad standarda u stanogradnji pod pritiskom investitora. Otvoreno poručuje da je dosadašnji sustav rada potpuno potrošen i da će oni koji žele graditi morati prihvatiti znatno drugačiji pristup.

Koliko su arhitekti osjetili krizu i s kojim posljedicama?
Kriza je među prvima pogodila arhitektonsku struku kroz veliki pad narudžbi i slabu naplatu. Nismo tako brojna skupina u socijalnom smislu, pa se na nas ne obraća previše pozornosti, ali posljedice se osjete i osjetit će se kroz razvojno značenje, urbanizam i razvoj arhitekture kao kulturne discipline. Puno malih ovlaštenih ureda je prestalo raditi, ima zatvaranja i kod tvrtki, a opći trend je smanjenje plaća i radnika. Osobno gledano, prije sam davao i po 20-ak ponuda mjesečno, a sada sam u godinu dana dao desetak ponuda.

Kako se takva situacija manifestirala u odnosu s investitorima?
Nekada smo mogli veoma brzo pristupiti svakom zadatku, a sada kada radimo s manjim kapacitetima i nama i kooperantima treba duže vremena. Kreativnost i posao pati jer je izuzetno malo novih stvari i radimo na završetku već započetih projekata, nadzoru i slično. To nas najviše brine. Od trenutka dok se o poslu počne razgovarati, pa do početka realizacije prođe i po godinu dana, a mi trenutačno uglavnom ni nemamo takvih razgovora. U ovoj djelatnosti oporavak još nije počeo i ne znamo koliko će još ovakva situacija potrajati.

Je li barem kriza donijela neku pozitivnost u smislu kvalitete?
Pozitivno je što će se u budućnosti realizirati puno razrađeniji i promišljeniji projekti. Doći će do pozitivnog pročišćavanja i svi sudionici će u procesu biti puno odgovorniji. Ne prolazi više razmišljanje da sve što se gradi ima kupca. To razmišljanje je bilo ionako klimavo, a kriza ga je dotukla. I državne investicije će postati puno odgovornije u poštivanju budžeta, razmišljanju o režijskim troškovima, troškovima održavanja i energetskoj učinkovitosti.

Kolika je odgovornost arhitekata u smislu da su za vrijeme građevinskog buma projektirali jednake, prenapučene zgrade, a urbanistički planovi su rađeni također po želji investitora?
Zaista je u većini velikih stambenih projekata ostvarenih u zadnjih deset godina urbani standard i standard stanovanja niži nego u naseljima koja su realizirana tijekom osamdesetih, poput zagrebačkih Dugava ili Jaruna. Spuštanje standarda je činjenica koja se dogodila. U želji da se zadovolje potreba tržišta, iz raznih sistemskih razloga potrošene su ogromne površine poput podsljemenske zone koja nije planirana racionalno i s potrebnom infrastrukturom. S druge strane, ostali su nam nerealizirani veliki i zahtjevni projekti u gradskom tkivu, poput recimo bivših tvornica Gredelj ili Badel u Zagrebu. Investicijski potencijal je potrošen u raspršivanju i zato je sada investicijski vakuum toliko velik. Sustav je tako funkcionirao i mislim da se ni u koga pojedinačno ne može uprijeti prstom i reći da je kriv. Moramo se baviti time da sustav ozdravimo.

Mogu li se u tom vakuumu razrađivati kvalitetna rješenja za projekte, od Gredelja, preko vojne imovine ili bivših luka?
Imamo puno želja investitora za takvo što, ali nema svijesti da bi se taj rad trebao i honorirati, pa čak ni za osnovne troškove. Ne možemo proizvoditi financijsku rupu u našem poslovanju zbog servisiranja vizija. Jedan svijetli primjer koji budi optimizam je da će uskoro biti raspisan natječaj za urbanističko rješenje sveučilišnog kampusa na Borongaju. Inicijalna sredstva je osiguralo Sveučilište, a rješenja na natječaju će biti podloga za prikupljanje novca iz europskih fondova kako bi se on realizirao. Naravno, nakon toga će se pojedinačno oblikovati zgrade, a trebat će naći i rješenje za sadašnji Studentski centar koji će izgubiti servisni dio svoje namjene. Tu će biti posla i za nas i građevinare i ostale struke. Smatramo da je to put kojim treba ići i država, lokalna uprava i državna poduzeća. Uz malo novca i više truda i pameti može se puno ostvariti na brojnom mrtvom kapitalu i privući investicije. Na takvom razmišljanju se dosad nije radilo niti dovoljno niti sustavno.

Kakve komercijalne objekte bi po vama trebali relizirati investitori?
Komercijalni segment se treba izrazito profilirati u smislu da investitor treba biti sasvim svjestan koju vrstu i koji nivo proizvoda nudi kojoj vrsti klijentele. S jasnim ciljevima, projektnim programom i kontroliranim budžetom znate i kako projekt primjereno oblikovati. Takva je situacija i kod ureda i na stambenom tržištu i s trgovačkim centrima. Vjerujem da bi se prije mogli naći kupci ili zakupci za neki novi, dobro profilirani projekt, nego za sve stare. Banke tu imaju ključnu ulogu da prepoznaju kvalitetne projekte i pristanu ih financirati.

Hoće li se i dalje na lokalnim razinama događati da se donose planovi s maksimalnom izgradnjom, a bez potrebne infrastrukture ?
Potrebno je prijeći jednu prijelomnicu na tržištu. Maksimumi su postali takvi jer su u procesu zaduživanja, investiranja i preinvestiranja, novi vlasnici pojedine zemlje kontinuirano dokazivali da je ona vrednija nego što stvarno jest. Moramo doći do razine kada će vlasnici shvatiti da je ono što je prije pet godina bilo procijenjeno na 20 milijuna, na realnom tržištu možda vrijedi četiri. Kako ta cijena bude padala, tako će padati i apetiti, a to će donijeti puno ugodnije stanovanje, ugodnije poslovne četvrti i primjereniji način kupnje. Već sada zakupcu koji traži uredski prostor primjereni urbani standard i infrastruktura izuzetno su važni u odluci koju zgradu će izabrati, kao što je i standard stanovanja postao presudan na tom dijelu tržišta.

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe

Može li uopće arhitektonska djelatnost u potpunosti funkcionirati oslanjanjući se samo na privatne investitore?
Nužan je poticaj javnih investitora. I lokalna i središnja uprava mora početi razmišljati i o razvoju, a ne samo o servisiranju dnevnih potreba. Za tu promjenu će trebati još neko vrijeme, ali oporavak hrvatske građevine jednostavno ne vidim bez javnih investicija.

Profiliranje

Koliko će energetska učinkovitost i novi materijali utjecati na buduće projekte?
Energetska učinkovitost će u svakom slučaju morati biti dio svakog novog projekta i privatnih i javnih investitora. Kada se napravi proračun projekta, onda će se odlučiti koje materijale koristiti u odnosu na to koji se standard želi postići. Činjenica je da je zasad takva gradnja u početku skuplja. Sve ovisi o profiliranju projekata. Najviše će inventivnih, energetskih učinkovitih rješenja biti u komercijalnoj gradnji jer se te zgrade brže amortiziraju, a klijenti žele imati niže troškove. Ogromni investicijski potencijal leži upravo u poboljšanju postojećih stambenih i komercijalnih objekata na višu razinu energetske učinkovitosti, a i banke su ih spremne financirati.