Premijer Andrej Plenković spretnim je komunikacijskim manevrom vezanim uz Inu i Mol uoči Božića "kupio" Vladi barem dva-tri dana pozitivnog ozračja. Najavom vraćanja Ine u puno vlasništvo države na Badnjak je uvelike zakrilio lošu vijest o pravorijeku po prvom od dva arbitražna spora. Sugeriralo se pritom i da Vlada tu operaciju već neko vrijeme razmatra i da ima i čvrst plan.

Kako pak tolika operacija i za blagdanskog vremena pobuđuje previše zanimanja, već uoči Nove godine premijer je ugrubo otkrio i da Vladin plan podrazumijeva da se novac za otkup Molova udjela u Ini osigura prodajom 25 posto (minus jedna dionica) Hrvatske elektroprivrede. Ionako mnogo nepoznanica time se samo dodatno multipliciralo, a neizbježno je splasnulo i zadovoljstvo zagovornika vraćanja Ine u domaće ruke koji su valjda zamišljali da je takav "državnički potez" izvediv na način "i ovce i novce". Na noge su se, očekivano, prvi digli sindikati elektroenergetskog sektora, a podjednako očekivano i politički su rivali (ali i neki iz redova HDZ-ovih koalicijskih partnera) u priči o prodaji dijela HEP-a prepoznali dobar potencijal za predizbornu borbu.  To što je odgovora zasad veoma malo, a pitanja pregršt, taj potencijal samo dodatno povećava. Jedno od glavnih pitanja je svakako koliko vrijede te dvije kompanije.

Vrijedi li danas HEP dvostruko više od Ine, odnosno može li u javnoj ponudi njegova valuacija biti duplo veća od valuacije Ine kakvom je vidi Mol kao njezin današnji 49-postotni vlasnik? Mnogi su već javno izrazili veliku sumnju u to, a poznavatelji stanja u HEP-u reći će i kako je to još uvelike nerestrukturirana kompanija u čije se proizvodne kapacitete u proteklom duljem razdoblju nije dovoljno ulagalo. Za početak, zasad se ne zna ni što sve od imovine zapravo uključuje HEP grupa i njezina bilanca. Pritom se uglavnom aludira na pitanje pravno-formalnog statusa objekata vezanih uz hidroelektrane koje su prije pet godina slijedom izmjena Zakona o vodama isknjižene iz HEP-ovih knjiga i prenesene u vlasništvo države, a što se nametnulo kao tehnički problem i Kukuriku koaliciji kad je početkom 2015. krenula u pripreme IPO-a.  Potpredsjednica Vlade Martina Dalić, međutim, smatra kako to nije nepremostiv problem.

To pitanje Vlada bi, kaže, morala riješiti zbog samoga HEP-a, neovisno o planu javne ponude dionica. Ne želeći prejudicirati moguće rješenje, kao moguću opciju ipak je istaknula "davanje prava dugoročne služnosti HEP-u nad hidrotehničkim objektima tako da ih može adekvatno valorizirati u bilanci". Da je odgovarajuće reguliranje tretmana hidrocentrala u bilanci jedno od ključnih pitanja, dovoljno je reći da se iz hidroelektrana generira više od 50 posto ukupne proizvodnje HEP-a. Točnije od oko 4200 megavata, oko 2200 proizvedu upravo HE. Premda dobar dio od njih 26 ima popriličan proizvodni staž, računa se da su one i uz to daleko najstabilniji i najkonkurentniji izvori HEP-a te da se  mahom mogu "raubati" još dva tri desetljeća.

Situacija u segmentu termoelektrana i njihove amortizacije je daleko nepovoljnija. Sve u svemu, hidroelektrane i distribucija smatraju se u pogledu vrednovanja glavnim adutima HEP-a. Kad su pak posrijedi pojedini segmenti te kompanije, dio promatrača drži da u pravno-formalnom smislu nije najjasnije ni kako stoje stvari s visokonaponskom mrežom, sugerirajući da se to u pravilu izuzima iz privatizacije. A kao i kod niza drugih kompanija u državnom vlasništvu, imovinsko-pravnog vakuuma u HEP-u još uvijek ima i mimo hidrotehničkih objekata. Imajući u vidu sve te upitnike, ne čudi što se i u ekonomskim krugovima danas barata prilično velikim rasponom potencijalne vrijednosti četvrtine HEP-a, od 4-5 milijardi kuna pa do više od milijardu eura. Na raspon procjena, dakako, utječu i očekivanja vezana uz faktor hidrologije koja je pak protekle četiri godine uglavnom išla na ruku poslovnim rezultatima HEP grupe.

Tako se i za 2016. očekuje neto dobit od oko 2,5 milijarde kuna, odnosno približno dobiti ostvarenoj godinu prije. Uz EBITDA operativnu dobit na razini oko 700 milijuna eura (u 2015. je iznosila oko 4,7 mlrd. kuna, a u 2014, oko 5,4 mlrd) HEP je razmjerno nisko zadužena kompanija. S neto dugom od približno 600 milijuna eura, omjer duga i operativne dobiti je dovoljno nizak da otvara HEP-u značajan kreditni potencijal. To je ujedno i olakotna okolnost u pogledu investicijskog kapaciteta. Većina stručnjaka, naime, smatra da bi vlasnička struktura u kojoj bi četvrtinu kompanije držali privatni investitori bila ipak jamac dizanja standarda korporativnog upravljanja.

Jednako tako, vjeruju da bi  se tako bolje slijedile razvojne i investicijske ambicije, uključujući i akvizicije elektroenergetskih kompanija u užoj regiji. Međutim, osim što je veoma upitno za koliko bi udjela u Ini bio dostatan utržak od prodaje četvrtine HEP-a, pred Vladom su trenutno i brojne druge prepreke. Među ostalim, i iz redova glavnog koalicijskog partnera ima naznaka protivljenja prodaji dijela HEP-a, a kamoli iz redova opozicije. Malo je pak vjerojatno da će se i zaposlenici HEP-a zaustaviti na iskazivanju negodovanja samom prodajom 25-postotnog udjela. Lako je pretpostaviti da će postaviti pitanje svoje participacije u prodaji dionica. Jednako kao što je veoma izgledno da bi se graji mogli pridružiti branitelji. Zakon o privatizaciji HEP-a jest suspendiran, ali nije ukinut, pa ne bi čudilo da i branitelji krenu zanovijetanja o sedam posto dionica za njih. 

RAZVOJ

‘Prodaja, operativa i financije konačno u istom ritmu’: Razgovor s Brigitom Kovačević (Intera) i Vericom Jurković (Datalab Hrvatska)

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz