Provedba programa učinkovitosti u potrošnji energije može dovesti do potencijalnih smanjivanja troškova u kućanstvima, javnim institucijama i tvrtkama. Ti se programi obično sastoje od određenih mjera u uštedi energije koje mogu biti manje ili više složene poput ugradnje štedljivih žarulja, toplinske izolacije, poboljšanja u sustavima grijanja i hlađenja, iskorištavanja otpadne topline, proizvodnje električne, toplinske i rashladne energije iz zajedničkog procesa s mogućnošću korištenja obnovljivih izvora energije itd. radi kvalitetnijeg upravljanja potrošnjom energije kroz uspostavu energetskog menadžmenta. Da ne bi gubili vrijeme i novac zbog organiziranja provedbe tih programa i angažiranja većeg broja različitih tvrtki, klijenti se obraćaju samo “na jednome mjestu”, odnosno jednoj tvrtki, tzv. ESCO-u (Energy Service Company), koja pruža sveobuhvatna rješenja prema kojima se postižu smanjenja u troškovima energije, koja se plaćaju nakon provedbe tih rješenja, i to prema ostvarenim uštedama na određeno razdoblje (obično između tri i deset godina).

Podjela ušteda
Ovisno o modelima ugovora o energetskom učinku (Energy Performance Contract), ESCO može preuzeti i određen financijski rizik. To se posebno odnosi na ugovaranje prema principu podjele energetskih ušteda između klijenta i ESCO-a u skladu s prethodno utvrđenom formulom. Nasuprot tomu u ugovaranju prema principu zajamčenih ušteda ESCO je odgovaran za nadoknadu razlike ako su uštede manje od zajamčenih, i obratno – ima pravo na dodane uštede ako su one veće od zajamčenih. U tom slučaju klijent snosi financijski rizik. Jedan od oblika upravljanja potrošnjom energije je i tzv. aranžman chauffage (franc. grijanje) poznat i kao energetsko ustupanje (outsourcing) ili ugovaranje o energetskoj opskrbi (Energy Supply Contracting), prema kojem ESCO preuzima cjelokupnu odgovornost za klijenta glede jedne energetske cjeline (npr. grijanje prostora, rasvjete itd.). Tamo gdje je tržište energije konkurentno, ESCO u ovom aranžmanu također preuzima punu odgovornost za kupnju energenata. Honorar koji klijent plaća u takvom aranžmanu obračunava se na osnovi postojećeg utroška energije umanjenog za postotak uštede. Tako se klijentu jamči trenutna ušteda u odnosu na dosadašnji račun. ESCO tržište započinje se širiti osamdesetih godina, prije svega u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi nakon naftnih kriza. Svoj uspon ESCO doživljava devedesetih i početkom dvijetisućitih kada se tržište proširuje na zemlje srednje i istočne Europe, ali i pojedine zemlje u razvoju s obzirom na golem potencijal ušteda. Stalni rast cijena energenata, zastarjeli energetski sustavi i zapostavljeno upravljanje potrošnjom energije utjecalo je na ubrzan razvoj novoga industrijskog sektora, odnosno proizvodnje energetski učinkovitih materijala, tehnologije i prateće opreme. Mnoge su zemlje i razne ekološke organizacije svojim intenzivnim aktivnostima i podizanjem svijesti o racionalnom korištenju energije utjecale na realizaciju brojnih programa i projekata energetske učinkovitosti. K tomu Europska je komisija usvojila Direktivu o učinkovitom korištenju energije, što je postala obveza svih članica EU. Jedno od najvažnijih strateških ciljeva je smanjiti potrošnju primarne energije za 20% do 2020. godine. Prema izvještaju JRC-a i Europske komisije iz 2010., procjenjuje se da europsko ESCO tržište teži više od 10 mlrd. eura. Najveći dio kolača otpada na Francusku (5 mlrd. eura), Njemačku (2,5 mlrd. eura) i Italiju (400 mil. eura), u kojima su podjednako zastupljeni svi sektori. No u većini europskih zemalja najveći je broj programa energetske učinkovitosti po ESCO modelu realiziran u objektima javnog sektora. U odnosu na kućanstva i industrijski sektor javni sektor je glede financiranja znatno manje rizičniji, pa je lakše doći do povoljnih kredita, ali i nepovratnih sredstava.

Popis objekata
U istom se izvještaju navodi da ima još velikih potencijala za ostvarivanje energetskih ušteda upravo prema ESCO modelu. No nekoliko je većih prepreka koje se nastoje u što većoj mjeri prebroditi kao što je mala informiranost javnosti i gospodarskih subjekata o prednostima ESCO modela, često nepovjerenje klijenata prema ESCO tvrtkama, visoka percipiranost prema tehničkim i financijskim rizicima, katkad nejasni propisi javne nabave i računovodstva te porezna regulativa koja često ne prepoznaje ESCO kao uslugu, nedostatak standardiziranih procedura o mjerenju i verifikaciji ušteda energije, nesklonost klijenata prema ustupanju ili “outsourcingu” energetskih sustava ESCO tvrtki itd. Unatoč pojedinim propisima vezanim za energetsku učinkovitost, pa i Zakonu o učinkovitom korištenju energije donesenom krajem 2008., u Hrvatskoj je ESCO tržište vrlo slabo razvijeno, s izrazito malim brojem tvrtki koje pružaju takvu vrstu usluga. Najveći broj projekata realiziran je u zgradama javnih institucija. Da bi naše tržište postalo zanimljivo za nove ESCO tvrtke, lokalne energetske agencije morale bi izraditi popise javnih, industrijskih, stambenih i uslužnih objekata potencijalnih za uštedu energije i time prikladnih za razvoj programa energetske učinkovitosti prema ESCO modelu. Popisi s najvažnijim podacima o potrošnji energije pojedinih objekata dostavljali bi se svim postojećim i budućim ESCO tvrtkama u Hrvatskoj koji bi, ovisno o zainteresiranosti, vlasnicima tih objekata nudili različite aranžmane za pružanje tih specifičnih usluga u energetici.

Vedran Uran, predstavnik GreenMax Capital Advisorsa u Hrvatskoj