U jednom od prošlih uvodnika, a i u razgovoru za jedan dnevni list, iznio sam tezu koja je izazvala zabune kod političkog establišmenta. Ta je zabuna bila posljedica doživljaja prema kojemu se mislilo kako je riječ o prozivci aktualne vlasti na nacionalnoj razini, da se HUP upustio u političku borbu, da se osvećuje za neke dogovore sa sindikatima, da je prepoznao nove pobjednike.

O čemu je zapravo riječ? Opisujući poduzetničku klimu i odnos prema poduzetništvu u našoj zemlji, istaknuo sam da se ne može prijepodne zagovarati poduzetništvo i promjena poduzetničke klime, a onda poslijepodne (ili navečer) donositi propise (zakone, pravilnike, uredbe) ili sklapati dogovore koji bitno ugrožavaju to isto poduzetništvo i njegov razvoj. Takvu gotovo svakodnevnu situaciju možemo nazvati hrvatska politička dvostrukost ili podvojenost. Ta se teza o dvostrukosti (ili podvojenosti) političkog establišmenta odnosi na sve dosadašnje vlasti na nacionalnoj razini. I nažalost, gledajući današnju političku scene, bojim se da će se odnositi i na buduće. I to sve dok se ne postigne opći nacionalni dogovor o hrvatskim prioritetima u novim okolnostima. Višestruko i kontinuirao HUP naglašava da je jedini izlaz iz krize u kojoj se nalazimo jedinstvo svih glavnih čimbenika društvene scene i da je nužno što hitnije u profesionalnom i odgovornom dijalogu dogovoriti ključne aktivnosti koje trebamo činiti. Mi u HUP-u taj dogovor volimo zvati “Treći nacionalni konsenzus: hrvatski gospodarski preporod”. I to nakon onog o obrani zemlje (“Vlade nacionalnog jedinstva”) i članstva u Europskoj uniji (“Savez za Europu”). Na veliku nesreću poduzetništva ta se podvojenost ne zadržava samo na nacionalnoj razini, već se odnosi i na brojne vlasti lokalnih sredina (i opet različitih političkih opcija). Ova politička podvojenost/dvostrukost nema politički niti stranački predznak, ona je hrvatska politička stečevina i loš usud kojeg nikako da se riješimo. A ta je podvojenost, ili nepoželjna sudbina, posljedica nedovoljnog osvješćivanja važnosti poduzetništva u zemlji, zbog čega je prečesto lakše u kontekstu odluka koje se donose “udariti po poduzetnicima” nego im barem s vremena na vrijeme biti potpora u pokretanju novih projekata.

Dodana vrijednost
Nikako da se shvati da će poduzetnici otvoriti nova radna mjesta i zaposliti nezaposlene, stvoriti kroz poduzetničke pothvate novu dodanu vrijednost, uplatiti više sredstava u proračun te time omogućiti bolje plaće javnog sektora, bolju socijalnu pomoć za ugrožene kategorije društva, osigurati bolju zdravstvenu skrb i obrazovanje. Drugim riječima, jako i uspješno poduzetništvo znači jako gospodarstvo koje će osigurati bogatiju i uspješniju državu te blagostanje svih građana. Nikako da se oslobodimo straha da bi u tom nekom novom projektu poduzetnik možda mogao i zaraditi. A samo uspješan poduzetnik može imati uspješne, motivirane i dobro plaćene radnike. Kao da je altruizam uza sve uvažavanje ovog principa življenja i odnosa prema okolini pokretačka snaga razvoja i kapital odnosa. Posljednji takav primjer je Vladin dogovor sa sindikatima o referendumu. Hrvatska je zemlja vrlo niske konkurentnosti, čemu u znatnoj mjeri pridonisi i rigidno radno zakonodavstvo. Svi vanjski i domaći analitičari i ekonomisti slažu se oko toga i stoga je jedan od prvih prioriteta donijeti kvalitetan Zakon o radu koji će podignuti konkurentnost. Vlada je imala želju promijeniti stvari, a uvjeti krize u kojima sada živimo i radimo trebali su biti dodatni motiv i razlog za brzinu. Ali približavanje izbora i sindikalni ulazak u političku sferu diktirali su scenarij koji će dugoročno biti vrlo štetan. Vlada i sindikati su postigli “povijesni uspjeh” sklapajući dogovor koji ima političku težinu (“referendum o referendumu”), isključujući poslodavce iz dogovora, kao da se nas ne tiče dio dogovora spornog Zakona o radu koji izravno utječe na poslodavce i okolnosti u kojima radimo (da ne spominjem da se sve to događa usred razgovora Vlade, sindikata i poslodavaca o ponovnom pokretanju rada GSV-a i tripartitnog razgovora). Sve to bilo bi manje dramatično da dogovor u konačnici za posljedicu nema daljnje produbljivanje nekonkurentnosti nacionalnoga gospodarstva, što je iluzorno očekivati s obzirom na nerazmijevanje uloge poduzetništva. Sindikati kažu u svom proglasu o sporazumu da je sporazum sigurno dobar kada ga poslodavci kritiziraju. Kao da su poslodavci i sindikati suprotstavljene političke stranke, pri čemu je sindikatima važno biti protiv poslodavaca bez obzira o čemu je sadržajno riječ. Pa posve je jasno da samo zajedno poslodavci i radnici mogu biti uspješni. Bez takvog odnosa nema izlaska iz krize ni ekonomskog prosperiteta.

Novi znak
Nažalost, Vlada nije imala hrabrosti, želje ili snage u izbornoj godini provesti promjene radnog zakonodavstva kojim bismo pokušali povećati izglede zapošljavanja ovih više od tristo tisuća nezaposlenih. Taj vladin i sindikalni dogovor bez prisutnosti poslodavaca izravno utječe na poduzetničku klimu u zemlji. On je novi znak ili, bolje rečeno, potvrda onoga što se zna svima onima koji razmišljaju o poduzetništvu i ulaganju da je vladino zalaganje za promjenu poduzetničke klime samo deklarativno. Ili priča za prijepodne, a poslijepodne idu druge partiture i nove note. Ne može se zalagati za promjenu odnosa prema poduzetništvu, a onda dogovoriti sadržaje koji narušavaju uvjete poslovanja tom istom poduzetništvu. A kako izgleda zapostavljenost poduzetništva, pročitajte priču iz života jednog poduzetnika kojeg je “zavlačio” državni službenik na trećoj stranici pod naslovom: Poduzetnička klima: “Čepo uvijek pobjeđuje!”

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a