Pred svijetom i globalnom ekonomijom su velike promjene i to ne samo zbog aktualne financijske krize. Jedna druga kriza, ona klimatska, predstavlja daleko veću opasnost i prijetnju. Ako te probleme budemo izbjegavali samo ćemo pogoršati situaciju, a doista je krajnje vrijeme da svaka država, tvrtka, udruga i pojedinac počnu razmišljati što mogu učiniti kako bi smanjili emisiju ugljičnog dioksida, glavnog uzročnika klimatskih promjena. Prvi veći pokazatelji trajne degradacije okoliša nastalog ljudskim djelovanjem uočeni su 80-tih godina kada je kao odgovor na dotadašnju neodrživu praksu nastao pojam “održivi razvoj” koji predstavlja prilagodbu poslovnih strategija i aktivnosti kako bi se zadovoljile potrebe poduzeća i dioničara, ali uz konstantnu zaštitu prirodnih resursa. Alat poduzeća za postizanje održivog razvoja nazivamo “društveno odgovornim poslovanjem” (DOP). Taj pak pojam pretpostavlja da poduzeće preuzima punu odgovornost za svoje aktivnosti koje nadilaze sferu isključivo ekonomskih interesa, da se posebna pozornost posvećuje utjecaju proizvodnih procesa na okoliš, te da se vodi računa o zapošljavanju, osposobljavanju i dobrobiti vlastitih ljudi, ali i društvene zajednice u okolini.

Pamerno stvaranje dobiti
Kako bi se hrvatskim gospodarskim subjektima pomoglo u toj misiji osnovan je Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj (HR PSOR), institucija koja već 12 godina zastupa i pomaže privatnom sektoru da se lakše i brže prilagode izazovima DOP-a. Iako to u praksi zvuči gotovo idilično, u stvarnosti je relativno mali broj poduzeća, tvrdi Mirjana Matešić, ravnateljica HR PSOR-a, koja se snalaze u tim izazovima. “Primarna funkcija poslovnog subjekta jest stvarati dodanu vrijednost i poslovati s pozitivnom bilancom. Stoga će svaki razumni menadžer preuzeti praksu koja mu donosi bolju konkurentnost. Društveno odgovorno ponašanje donosi konkurentsku prednost, no ona je tek dugoročno isplativa i beneficije nisu vidljive preko noći. Stoga je relativno mali broj poduzeća koja stvarno prihvaćaju ovakvu praksu. Mnogo bi se učinilo promjenom zakonske regulative i ponašanjem potrošača jer bi tada DOP potaknuo i veći broj poduzeća na integriranje te strategije u poslovne procese. Sve dok se njime ne potiče rast tvrtke i povećanje profita.

Odgovornost potrošača
DOP će u Hrvatskoj ostati tek privilegija najuspješnijih. Za to su djelomično odgovorni i potrošači, oni će radije posegnuti za proizvodom koji je jeftiniji, a ekološki upitan, nego za skupljim koji proizvodi poduzeće odgovorno prema okolišu i s integriranom praksom društveno odgovornog poslovanja. U takvim okolnostima ulaganje u DOP je puno teže poslovno opravdati”, ističe M. Matešić, dipl. ing. ekologije i magistra poslovne ekonomije. U Hrvatskoj postoje inicijative kojima je cilj istaknuti odgovorne proizvođače ili okolišno prihvatljivije proizvode. Takvi su primjerice Indeks DOP-a, nagrada koju HR PSOR i HGK dodjeljuju za društveno najodgovornija poduzeća, te Znak prijatelj okoliša koji dodjeljuje Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (MZOPUG) za proizvode koji su manje štetni za okoliš od konkurentnih proizvoda. No, budući da se dobitnicima ove nagrade ili znaka ništa puno ne mijenja s poslovnog aspekta, mali je interes poduzeća za ovakvim inicijativama. “Možda bi pomogle akcije i kampanje u kojima bi se građani educirali da prepoznaju, ali i da kupuju proizvode sa ovakvim znakovima ili nagradama jer bi to onda dalo direktan poticaj poduzećima da ulažu u ovakve inicijative. Zato je za svaku pohvalu primjerice inicijativa ‘Ugljičnog otiska’ Regionalnog centra za zaštitu okoliša, Energetskog instituta Hrvoje Požar i Spona komunikacija, a u kojem sudjeluje i HR PSOR, kojoj je za cilj osvijestiti javnost i poduzeća o mnogobrojnim načinima kako se nekad i uz malo truda mogu smanjiti potrošnja energije a time i emisije CO2”, napominje Matešić.

Kupovanje kvote stakleničkih plinova

Ekološke smjernice
Uskoro ćemo, dodala je Matešić na kraju, biti prisiljeni kupovati dodatne emisije stakleničkih plinova, jer sa sadašnjim stanjem nećemo moći slijediti smjernice Europske ekološke politike o smanjenju CO2 od 20 do 30 posto do 2020. godine.

Sankcije umjesto poticaja
“Naše zakonodavstvo zasad nije dovoljno senzibilizirano za probleme i nadolazeće promjene, jer uglavnom umjesto poticaja na ulaganja u razvoj i zaštitu okoliša propisuje sankcije. Nadam se da će se ta praksa izmijeniti”, zaključuje Matešić.