Jedna od značajnijih ovogdišnjih transakcija u hrvatskom turističkom sektoru privukla je prošlog tjedna pozornost poslovne i stručne javnosti. Konzorcij koji čine Aminess, FEAL i Texo Molior odabran je za dokapitalizaciju crikveničkog Jadrana vrijednu 40,6 milijuna eura, čime bi trebao steći većinski vlasnički udio u kompaniji. Transakcija otvara novo razvojno poglavlje za jednog od važnijih domaćih hotelijera, ali i šire pitanje investicijske logike: što je za postojeće dioničare, osobito mirovinske fondove, važnije – vrijednost dosadašnjih ulaganja ili mogućnost ostvarivanja budućih prinosa?

Jedno od temeljnih načela odgovornog investiranja jest da prethodno uloženi kapital ne smije određivati buduće investicijske odluke. U financijskoj teoriji poznata je zamka prošlih ulaganja (sunk cost fallacy), odnosno sklonost nastavku financiranja projekta samo zato što su u njega već uložena značajna sredstva. Za institucionalne investitore, osobito mirovinske fondove koji upravljaju štednjom budućih umirovljenika, ključni kriteriji moraju biti očekivani prinos, rizik i dugoročna održivost ulaganja.

Jadranu trebaju kapital, ali i znanje

Jadran raspolaže vrijednom turističkom imovinom, ali vrijednost hotela i zemljišta nije isto što i vrijednost društva. Na nju utječu zaduženost, profitabilnost, buduće investicijske potrebe i sposobnost stvaranja novčanog toka. Krvna slika hrvatskog turizma značajno se promijenila u proteklom desetljeću. Turistički projekti zahtjevaju značajna kapitalna ulaganja kako bi ostali konkurentni, istodobno se suočavajući s potrebom investicija u sadržaje, ali i digitalizaciju poslovanja te osobito digitalni marketing. Istodobno, rast troškova rada i energije dodatno pritišće profitabilnost hotelskog poslovanja, dok povećanje cijena bez podizanja kvalitete ima ograničen doseg.
Upravo zato Jadranu nije potreban samo novi kapital nego i operativno znanje koje može omogućiti njegov učinkovitiji razvoj. S jedne strane, preostale dvije ponude pristigle su opterećene značajnim manama, u prvom redu neuvjerljivošću jamstava za sigurnu i pravodobnu provedbu transakcije. S druge strane, za budućnost Jadrana konzorcij u kojem se nalazi jedno od propulzivnijih hotelijerskih društava na obali obećava više. Vrijednost za buduće umirovljenike neće donijeti jednokratna prodaja društva, već dugogodišnje dividende restrukturiranog i razvijenog poduzeća koje ostvaruje marže na razini industrijskog prosjeka ili bolje.
Promjena vlasničke strukture Jadrana uklapa se i u uobičajenu investicijsku praksu mirovinskih fondova. Oni ne moraju biti većinski vlasnici niti neposredno upravljati kompanijama kako bi ostvarivali prinose za svoje članove i to je uobičajena globalna praksa. Manjinski udjeli u društvima sa snažnim strateškim vlasnicima dobro su poznat model i na hrvatskom tržištu kapitala, primjerice u Ericssonu Nikoli Tesli, ING-GRAD-u, Plavoj Laguni, Spanu, Hrvatskom Telekomu, Valamar Rivieri… Takav model omogućuje sudjelovanje u rastu vrijednosti kompanije, uz oslanjanje na operativno iskustvo većinskog vlasnika.

Što donosi Aminess?

U Jadranovu slučaju Aminess donosi iskustvo upravljanja turističkim objektima i mogućnost sinergija u prodaji, marketingu, digitalizaciji i upravljanju prihodima. Prema najavama koje dolaza iz Jadrana, prioritet je modernizacija postojećih objekata i podizanje njihove kategorije, a značajniji učinci ulaganja očekuju se već od 2028. godine.
Konačan uspjeh transakcije ovisit će o provedbi tih planova. No njezinu ekonomsku opravdanost treba ocjenjivati prema realnim alternativama, rizicima i budućem potencijalu kompanije. Za mirovinske fondove najvažnije pitanje nije koliko su u Jadran već uložili, nego koji model vlasništva i financiranja pruža najbolje izglede za dugoročno stvaranje vrijednosti.