Upravo se preko potrošnje hrane mogu pratiti faze recentne krize jer je u uskoj vezi s psihologijom potrošača. Primjerice, zbog povećanoga ekonomskog rizika potrošač nije bio sklon kupnji stana, automobila ili nove perilice. No svejedno se nije htio u potpunosti lišiti svih zadovoljstava pa je umjesto u automobil dio raspoloživog novca usmjerio na povećanu potrošnju hrane. Jednako tako zadnja faza krize očitovat će se kroz novo smanjenje potrošnje hrane iako taj sektor upravo zbog strateške važnosti nikad neće doći u probleme u kojima se, primjerice, nalazi stanogradnja“, recentnim je pokazateljima prolaska pojedinih sektora kroz globalnu gospodarsku krizu koja se najmanje odrazila upravo na prehrambenu industriju, ilustrirao je važnost hrane prof. Ljubo Jurčić u predavanju ”Poljoprivredna i prehrambena industrija RH”.

Ulaganja u poljoprivredu
Predavanje je održano na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u sklopu obilježavanja 90. godišnjice rada ove znanstvene i obrazovne institucije. No Jurčić poziv za sudjelovanje u svečanoj obljetnici ovaj put nije dobio kao stalni predavač na fakultetu, nego kao predsjednik Nadzornog odbora Podravke, funkcije s koje je, kako sam kaže, dobio dosta dobar uvid u stanje u toj industriji. “Udio poljoprivredne proizvodnje u BDP-ima razvijenih zemalja danas se kreće oko tri posto, iz čega se može izvući paušalna ocjena da je Zapad s godinama smanjivao svoja ulaganja u taj sektor. No to je privid. Ulaganja u poljoprivredu nisu smanjivana, nego je jednostavno industrijska proizvodnja u razvijenim zemljama brže rasla. Za razliku od Zapada u Hrvatskoj se doista slijedom loših i nepromišljenih politika krenulo na razgradnju poljoprivrednog sektora, pa smo prema brojnim kriterijima kojima se mjeri strateška važnost poljoprivrednog i prehrambenog sektora u pojedinoj zemlji, osobito prema kriteriju samodostatnosti, daleko ispod prosjeka razvijenih zemalja”, kaže Jurčić. Jedan od pokazatelja kojim je ilustrirao lošu poljoprivrednu politiku je i usporedba trendova okrupnjavanja poljoprivrednih posjeda u Hrvatskoj i nekim zemljama EU. Primjerice, dok se u Engleskoj, Švedskoj i Francuskoj prosječan broj obrađenih hektara od 1955. do 2003. povećao 300 posto, u Hrvatskoj je umjesto porasta zabilježen negativan trend: smanjenje za 30 posto – sa 3,5 ha na 2,4 ha. Za to vrijeme u Engleskoj se broj hektara povećao sa 26,5 na 68 ha, u Švedskoj sa 14,2 na 42, a u Francuskoj sa 12 na 36 hektar. Istodobno 51 posto obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva u Hrvatskoj posjeduje do svega jedan hektar, 25 posto od 1,1 do 3 hektara, 20 posto od 3,1 do 10 ha, tri posto od 10 do 20 hektara, a svega jedan posto obiteljskih gospodarstava ima posjede na kojima je obrađeno više od 20 hektara zemlje.

Ipak, Jurčić se u tome predavanju manje bavio “faktima”, a puno više strateškim promišljanjima o pristupu razvoju primarne poljoprivredne proizvodnje, odnosno prehrambene industrije koja je o njoj ovisna. On smatra da je za taj sektor najvažniji sustavni pristup koji će polaziti od postavke da je hrana energija i da je kao takva ključni strateški resurs. “Bez unošenja hrane ni ljudi, baš kao ni strojevi bez goriva, ne mogu funkcionirati. Prema tome jednako kao nafta, struja ili voda tako je i hrana strateški resurs o kojem državna politika kroz primarni cilj prehranjivanja vlastitog stanovništva mora osobito voditi računa”, kaže prof. Jurčić. Međutim, već je godinama poznato da je svega nekoliko kultura i poljoprivrednih proizvoda u kojima Hrvatska zadovoljava tzv. princip samodostatnosti – pšenica, šećer i svježi mliječni proizvodi. Svega ostalog proizvodi ispod razine potreba, što je čini ovisnom o uvozu koji je u smislu strateške važnosti jednak uvozu energenata poput nafte ili plina pa bi tu ovisnost, smatra Jurčić, svakako trebalo smanjivati. Zbog toga se ne može zadovoljiti ni drugi ključan cilj poljoprivredne politike koji, prema Jurčiću, mora biti opskrba industrije sirovinama poljoprivrednog porijekla. Treći cilj takve osmišljene politike trebao bi biti ostvarenje što veće vrijednosti izvoza poljoprivednih proizvoda. Jurčić stoga ističe da bi najvažniji makroekonomski cilj u ovom segmentu u Hrvatskoj trebao biti povećanje poljoprivredne proizvodnje za čak 20 posto u idućih pet godina.

Mreža podrške
Da bi se to postiglo, strategija državne politike u poljoprivrednom prehrambenom sektoru u Hrvatskoj mora polaziti od ekonomike prostora koja podrazumijeva politiku ravnomjernoga regionalnog razvoja, mora uvažavati demografske karakteristike i strategiju demografskog razvoja te voditi računa o geopolitici. Da bi se pak dosegao stupanj samodostatnosti u prehrani stanovništva, Jurčić smatra da treba podrobno razraditi politike okrupnjavanja posjeda, osiguranja optimalne strukture proizvodnje i za domaće tržište i za izvoz, pri čemu se moraju uvažavati prilagodbu EU. Tome treba prilagoditi politike poticaja u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. “Sve je to nemoguće bez cijele jedne mreže podrške koja počinje još u obrazovnom sustavu i nastavlja se kroz institute, agencije, logistike i dr., sve one mehanizme pomoći koji pomažu državnim politikama da se što stručnije osmisli provedba i dosegne zacrtani cilj”, kaže Jurčić. Ilustrirao je to primjerom australskog pristupa sadnji vinograda i proizvodnji vina.“Australci su jednostavno u jednome trenutku prije 30-ak godina odlučili kako će im vino biti jedan od njihovih izvoznih proizvoda. Onda su proveli istraživanja, konzultirali stručnjake za sve faze procesa, poslali ljude na obuku u najpoznatije vinorodne regije svijeta, osmislili mrežu instituta, marketinški pristup, trgovinu, dakle godinama su podrobno i sustavno radili na ostvarenju vrlo jasnoga cilja. Rezultat je da danas i u hrvatskim trgovinama kupujemo australska vina”, bio je slikovit Jurčić dodajući kako se s druge strane u Hrvatskoj mahnito sade novi nasadi vinograda jer smo svjesni da ulaskom u EU to više nećemo moći. No pritom se iz vida gubi da je Europa uvela ograničenje sadnje upravo zato što i sama već “pliva” u vinu. “Nisam siguran kamo ćemo plasirati sve te naše količine, osobito znajući kolika su ulaganja potrebna za realizaciju kvalitetnog izvoza prehrambenih proizvoda”, pita se Jurčić. On dodaje da je, čak i da se ne razmišlja o izvozu, u Hrvatskoj nužno povećati primarnu i sekundarnu proizvodnju hrane jer je se samo tako može umanjiti ili čak potpuno izbjeći rastući problem nestašice hrane. Taj je trend bio vidljiv još prije početka krize koja ga je malo stišala, ali ponovno jača primarno zbog visokog prirasta stanovništva, rasta potrošnje i promjena prehrambenih navika u Indiji i Kini, ali i u nekim drugim velikim zemljama svijeta. “Već sada je vidljiv debalans u proizvodnji šećera kojeg manjka jednostavno zato što u tim zemljama raste njegova potrošnja. Slično je i s mnogim drugim proizvodima. ”Zamislite samo što bi se dogodilo da svaki Kinez pojede dnevno jedno jaje više – koji bi to bio udar na svjetsku proizvodnju i potrošnju. No kad bismo u Hrvatskoj imali dovoljno jaja za namirenje vlastitih potreba, puno bismo mirnije mogli zapjevati onu poslovicu: Svako jutro jedno jaje, organizmu snage daje”, nasmijao je studente Jurčić.