U svega osam godina trojica arhitekata uspjeli su stvoriti jedan od najkvalitetnijih arhitektonskih studija u Hrvatskoj – Urbane tehnike. Vlasnici ove tvrtke, Hrvoje Bakran, Zdravko Krasić i Dražen Plevko, upoznali su se još tijekom studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Nakon što su diplomirali tijekom devedesetih, sva trojica se zapošljavaju u zagrebačkom Gradskom zavodu za prostorno planiranje. “U Zavodu smo radili urbanističke studije za potrebe grada i lokalne zajednice. Starije kolege u Zavodu neformalno su nas prozvali ‘Dječja soba’. Ja sam radio najduže, sedam godina, Hrvoje je radio pet, a Dražen oko tri godine”, prisjeća se početaka karijere Zdravko Krasić.

Hrvoje Bakran dodaje kako su devedesete bile zamašnjak urbanizma, a u Zavodu je tada vladala vrlo kreativna atmosfera. “Međutim, nakon 2000. godine posao se sveo na administriranje”, kaže Bakran. Promijenjene okolnosti navele su “Dječju sobu” da razmisle o odlasku iz Zavoda. “Tvrtku smo osnovali 2002. godine, a ispočetka je bilo pet suvlasnika. Uz nas, suvlasnici su bili Ivana Crnošija i Igor Galović. Njih dvoje je nakon nekog vremena odlučilo izići iz vlasničke strukture”, pojašnjava Krasić. Novopečeni arhitekti-poduzetnici prvi su ured otvorili u Ilici, blizu Teatra Exit. Radilo se o sobi od 20 kvadrata koja bi podrhtavala svaki puta kada bi Ilicom prošao tramvaj. “Da bi došli do našeg ureda, morali ste proći kroz napušteni pogon tvornice Promes. Uvijek smo imali problema s dostavom pizze zbog toga. Kasnije smo otišli u Krajišku ulicu”, rekao je Dražen Plevko. Nakon ureda u Krajiškoj ulici, Urbane tehnike 2006. useljavaju u potkrovlje poslovne zgrade u zagrebačkom naselju Vrbik, preko puta sjedišta Hypo banke na Slavonskoj aveniji.

Kustošija završila u Danskoj
Iako je pomalo ironično da tvrtka koja se bavi arhitekturom i urbanizmom ima sjedište u naselju koju javnost percipira kao urbanistički uništenom, Zdravko Krasić ne misli tako o Vrbiku. “Vrbik je nastao na postojećoj matrici, ali to ne znači da je u urbanističkom smislu loš kvart. Trešnjevka je, po mom mišljenju, u tom pogledu mnogo više stradala”, smatra Krasić. Hrvoje Bakran, problem Vrbika su i nerealizirani projekti predviđeni Generalnim urbanističkim planom, kao što je dovršetak Sveučilišne aleje.Ovaj arhitektonski studio projektirao je nekoliko vrlo zapaženih projekata. “Najviše smo ponosni na projekt sportskog parka u Kustošiji. Naše idejno rješenje nije prošlo na domaćem natječaju, pa smo projekt poslali na natječaj u Danskoj gdje je bio uvršten među 100 najboljih projekata. Dodao bih i stambeni projekt na Savi”, ističe Krasić. Što se tiče realiziranih projekata Hrvoje Bakran ističe projekt zgrade Agencije za plovne puteve u Vukovaru.“U tom smo projektu stvorili ‘dodanu vrijednost’ javnim prostorom vidikovca, na lokaciji ispred centra Vukovara – Otoku sportova”, tvrdi Bakran. Jedan od projekata Urbanih tehnika, zasada još nerealiziran, jest i Crni monolit.

Radi se o poslovnom neboderu od 40 katova u Savskoj, pored nebodera Vjesnika. Ako se projekt realizira, to će biti najviši neboder u cijeloj zemlji. Iz već navedenih projekata može se zaključiti kako ovome arhitektonskom trojcu i njihovim suradnicima ni jedan oblik arhitekture nije stran. “Svaki je projekt izazov, ali su javne zgrade izazovnije zbog odgovornosti prema javnosti. No, to ne znači da nemate odgovornost kada projektirate stambenu zgradu jer će u tom prostoru ljudi živjeti”, smatra Krasić. Iako su potekli iz “urbanističkog inkubatora”, Krasić ne smatra da njihov rad bitno određuje samo urbanizam. “U svakom je poslu kvaliteta bitna. Urbanizam daje jednu kreativnu slobodu, no prostor je uvijek prostor i nešto što vrijedi na razini grada, vrijedi i na razini interijera. Balans između urbanizma i arhitekture uvijek postoji, pa je danas za mnoge projekte teško reći jesu li potpuno urbanistički ili arhitektonski”, procjenjuje Krasić.Poslovni rast Urbanih tehnika ove je godine naprasno zaustavljen zbog logične vezanosti njihove djelatnosti na građevinski sektor. “Trenutno imamo 16 zaposlenih, a do ljetos ih je bilo 26. Krizu sada najviše osjećamo, a najgore je što uopće ne vidim kada bi moglo krenuti nabolje. Prošle smo godine ostvarili nešto manje od 2 milijuna eura prihoda, a ove će se godine prihodi najmanje prepoloviti. Za ovu se godinu može reći da preživljavamo od danas do sutra”, otkriva Krasić. Dodaje kako i često dobivaju molbe za posao od arhitekata iz inozemstva među kojima ima stvarno ozbiljnih ljudi. “Jedino što možemo je zahvaliti i odgovoriti kako je i kod nas kriza”, dodaje Krasić.

Neozbiljnost investitora
Poseban je problem u arhitektonskom poslu i prilična razina neozbiljnosti kod pojedinih investitora. “Još uvijek mi je nepojmljivo da vas investitor angažira, vi napravite dobar dio posla, angažirate i druge stručnjake, poput projektanata instalacija i statičara, koje morate platiti, a investitor kasnije kaže kako odustaje od projekta jer nije dobio kredit od banke”, kaže Krasić. Ipak, nisu svi takvi. Od klijenata koji zaslužuju samo pohvale Bakran, Krasić i Plevko ističu norveški Verdispar, Allegheny Financial, Kraš, Brimus, Energoplan ili Tehnopanele. Kako će izgledati budućnost Urbanih tehnika, teško je reći, ali su vlasnici tvrtke prilično sigurni da će najviše raditi u Hrvatskoj. “Sudjelovanje na natječajima u inozemstvu nije nam strano, ali je realnost da najviše radite tamo gdje živite”, smatra Hrvoje Bakran. Prema Krasićevu mišljenju, raditi u inozemstvu nije jednostavno zbog legislative koju treba poznavati. “Do prije nekoliko godina bilo je u trendu seliti arhitektonske studije u arapske zemlje ili Kinu. No, kako tvrtka postaje sve veća, tako gubite doticaj s arhitektonskim poslom, a mi to ne želimo”, zaključuje Krasić.