U vremenu kada su globalni poredak, tržišta i povjerenje u institucije ozbiljno uzdrmani, zlato se ponovno vraća u središte pozornosti. Ne kao simbol luksuza, već kao posljednje utočište razuma. Geopolitičke napetosti, galopirajući državni dugovi, erozija povjerenja u valute i inflacija koja tiho, ali sigurno nagriza kupovnu moć – sve to zajedno stvara idealno okruženje za ono što financijski svijet naziva “flight to safety”. U tom bijegu – zlato je ponovo prva postaja.
Jedni kažu da cijena zlata ovisi o visini kamatnih stopa, drugi o stopi inflacije, treći o snazi dolara, četvrti o geopolitici… Svi su u pravu i svi su u krivu u isto vrijeme. Sad živimo u svijetu iznenadnih i teško predvidivih promjena i događaja, kad je riječ o trgovini, sigurnosti, zdravstvu, pa čak i suverenitetu. Zato su utočišta poput zlata, švicarskog franka i državnih obveznica izvan SAD-a trenutačno najpopularnije ulagačke opcije. No, povjerenje u potonje je u zadnje vrijeme dodatno poljuljano. U tom kontekstu zlato postaje monetarna polica osiguranja za države, središnje banke i privatne investitore. Primjerice, središnje banke država poput SAD-a ili Njemačke već sada dvije trećine svojih deviznih rezervi drže u zlatu, dok se u nekim drugim zemljama ta razina značajno povećava u posljednjim godinama (na razini eurozone, rezerve u zlatu predstavljaju otprilike polovicu ukupnih deviznih rezervi). Dok druge investicije osciliraju, zlato stabilizira portfelj svojom predvidljivom otpornošću.
Nekonvencionalan pristup
Kroz godine tzv. ekonomske renesanse, mnoge investicijske odluke temeljile su se na optimizmu, a manje na ekonomskoj stvarnosti. Upozorenja su postojala, no moralna odgovornost je često izostajala. Zlato je tada neopravdano otpisano kao “zastarjela” investicija. Danas znamo: izbjegavati zlato dugoročno je rizičnije nego ulagati u njega.
Investitori se danas suočavaju s brojnim pitanjima. Je li doba američke dominacije završilo? Je li američki dolar na početku dugoročnog pada? Jesu li tržišne valuacije i P/E omjeri (cijena i zarada) američkih tehnoloških dionica, tzv. Magnificent 7, prenapuhani? Jesu li državne obveznice, kako američke tako i njemačke, i dalje sigurna utočišta? Je li zlato sada preskupo?Pogodite odgovor na posljednje pitanje! Konvencionalni odgovor bio bi kako je zlato preskupo te da je prekasno za ulaganje u zlato. No, pametna ulagačka strategija traži – nekonvencionalan pristup. Kritičko razmišljanje, hrabrost za “plovidbu uzvodno”, suprotno “mainstream” razmišljanju i razumijevanje temeljnih ekonomskih principa ključ je za preživljavanje i uspjeh u vremenima kriza. Odnosno, kako je to sažeo Albert Einstein: “Vrlo je važno nikad ne prestati sumnjati i ispitivati. Znatiželja ima svoj razlog za postojanje”.
Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, s kontrolom nad Senatom, Kongresom i Vrhovnim sudom, izazvao je politički i ekonomski potres. Trumpova administracija usmjerena je na duboke rezove i promjenu paradigme koje se odnose na kontrolu nad rastućim državnim dugom, smanjenje kroničnog trgovinskog deficita i zaustavljanje procesa dedolarizacije. SAD trenutačno plaća više od jedan bilijun dolara kamata godišnje, više od svog vojnog proračuna. Ambiciozni planovi štednje poput inicijative DOGE srezani su s jednog bilijuna na svega 155 milijardi dolara. Istodobno, Trumpov tim smatra da je precijenjeni dolar glavni uzrok deindustrijalizacije Amerike. Deprecijacija dolara, iako privremeno potiče izvoz, nosi brojne rizike: inflaciju, pad realnih plaća i pad povjerenja u dolar kao globalnu rezervnu valutu.
Ključna komponenta ekonomskog preslagivanja je reforma trgovinskih odnosa. Za predsjednika Trumpa, visok strukturni deficit međunarodne trgovinske razmjene dokaz je da ostatak svijeta iskorištava SAD. S druge strane, za kritičare Trumpove carinske politike, glavni uzrok gospodarskih neravnoteža je zapravo masovno povećanje proračunskog deficita. Postavlja se pitanje koliko su uvedene carine, od strane SAD-a, zaštitne a koliko štetne za američko i globalno gospodarstvo. Za vrijeme velike financijske depresije 1930. carine su iznosile nešto manje od 20 posto (Smoot-Hawley zakon) te su dodatno produbile krizu. Američki je uvoz tada pao za 66 posto, a izvoz za čak 61 posto.
Udar na ekonomiju SAD-a
Kao odgovor na to pitanje, možemo promotriti izjavu kineskog predsjednika, glavnog SAD-ovog takmaca, Xi Jinpinga: “ U trgovinskom ratu nema pobjednika, a suprotstavljanje cijelom svijetu vodi u izolaciju.”
U SAD-u više od dvije trećine proizvodnih poduzeća ovisi o uvozu pa ih carine izlažu rastu troškova. Prema posljednjim podacima, više od 30 posto ukupne svjetske proizvodnje odnosi se na Kinu, dok je gotovo 90 posto proizvodnje rijetkih metala locirano u Kini.
Trump i njegov tim zastupaju mišljenje da je ekonomski opravdano da je precijenjeni dolar glavni uzrok deindustrijalizacije SAD-a. Dodatna deprecijacija američkog dolara mogla bi pokrenuti sljedeći val rasta zlata u bikovskom tržištu. Smanjenje vrijednosti valuta imaju za posljedicu povećanje inflacije, poskupljenje uvoza, umanjenje kupovne moći plaća i štednje, pad osobne potrošnje. Nadalje, snažna valuta povećava međunarodno povjerenje. Suprotan trend kod američkog dolara, plaši kapital i smanjuje povjerenje u glavnu svjetsku valutu.
Sve ove mjere imat će negativan utjecaj na rast BDP-a u SAD-u u kratkom i srednjem roku te će stvoriti veliku globalnu neizvjesnost, s obzirom na i dalje značajan udio SAD-a u ukupnom svjetskom BDP-u.
U isto vrijeme, na Starom kontinentu preuzimanjem vlasti u Njemačkoj od strane konzervativca Friedricha Merza (CDU) pod parolom “što god bude potrebno” može se očekivati neočekivano. Kao primjer mjere koja je donedavno, barem za Njemačku, bila nezamisliva, Merz je predložio da se vojna potrošnja iznad jedan posto BDP-a izuzme iz pravila izračuna ograničenja zaduživanja, te dodatno najavio program financiranja dugom u iznosu od 500 milijardi eura. Prema projekcijama, njemački državni dug trebao bi porasti sa 60 na 90 posto BDP-a. Posljedica: pad povjerenja u državne obveznice – prvo njemačke, potom i francuske, talijanske…
Globalna zaduženost sa 100 posto BDP-a 1950. godine raste na više od 250 posto u 2024. godini. Dakle krivulja dugova rasla je brže od nominalnog BDP-a.
Sidro povjerenja
U tom kontekstu, okruženje za ulaganje u zlato temeljno se promijenilo. Događaji u posljednjih 12 mjeseci to potvrđuju. Jedna od ključnih temelja strategije dugoročnog ulaganja je snažna fizička potražnja središnjih banaka. Tri godine za redom središnje banke povećavale su svoje zlatne rezerve za više od 1000 tona godišnje. U 2024. godini Poljska centralna banka prednjačila je s kupnjom, dok Kina nastavlja s 40 tona mjesečno, odnosno 500 tona godišnje.
Ova geopolitički motivirana alokacija u zlato primjer je rastućeg nepovjerenja prema zapadnom financijskom sustavu i postupnog jačanja
gospodarske važnosti tržišta u nastajanju. Novi monetarni poredak traži novo sidro povjerenja: zlato je neutralno (ne pripada nijednoj državi), nema rizik druge ugovorne strane i iznimno je likvidno (u 2024. dnevni promet zlatom iznosio je impresivnih 229 milijardi dolara, a studije LBMA (Neovisno tijelo za plemenite metale) pokazuju da ponekad ima veću likvidnost i od državnih obveznica.
Unatoč značajnim kupnjama središnje banke Kine, zlato unutar ukupnih deviznih rezervi Kine iznosi niskih 6,5 posto za razliku od SAD-a, Njemačke, Italije i Francuske gdje taj postotak iznosi više od 70 posto. Rusija je, s druge strane, povećala svoj udio s osam na 34 posto u posljednjih deset godina.
Vrijeme za rebalans
Brojke govore same za sebe: od siječnja 2020. cijena zlata porasla je za 90 posto, dok je vrijednost američkog dolara pala za gotovo 50 posto u odnosu na zlato. Uvijek ostaje vječito pitanje koliko bi udio zlata trebao biti u portfelju. Konvencionalni savjet išao je u pravcu jednoznamenkastog postotka, ako ga je uopće i preporučivao. Oprez proizlazi iz činjenice da zlato ne generira nikakav prihod. No, povijest je pokazala nešto sasvim drugo. Zlato je nadmašilo imovinu koja generira prinos, posebno u kriznim fazama tržišta. To bi ulagači svakako trebali uzeti u obzir prilikom strateške raspodjele imovine. Fond menadžeri već su napustili tradicionalni recept od 60/40 (60 posto dionice, 40 posto obveznice), te su rebalansom portfelja dovoljno prostora od 10 do 20 posto dali i zlatu te drugim plemenitim metalima, upravo zbog tzv. negativne korelacije među klasama imovine. Dok u kriznim vremenima cijene dionica ili nekretnina padaju, zlatu i drugim sirovinama poput nafte, plina, pšenice, rastu. Od 1929. godine takvih je ciklusa bilo ukupno 16 (svakih četiri do pet godina) u kojima je zlato ili značajno raslo u odnosu na S&P 500 ili mnogo manje padalo.
Mišljenja smo da se nalazimo na pola puta “zlatnog desetljeća” u kojem se konzervativnim pristupom očekuje da će cijena zlata do 2030. godine iznositi 4800 dolara za uncu, što je porast od 40 posto u odnosu na današnje vrijednosti (cijena danas je 3430 dolara). U tom kontekstu dugoročnog ulaganja, za postojeće klijente znači zadržavanje pozicije, a za nove ulagače ulazak na tržište.
Zapadni financijski ulagači ponovno se okreću plemenitim metalima nakon dužeg razdoblja apstinencije. Tijekom 2024. godine potražnja ETF-ova vezanih na zlato je rasla i mogla bi postati ključni pokretač nastavka bikovskog tržišta zlata.
S druge strane, od 2020. godine, fizičke isporuke s burzi znatno su porasle, vjerojatno pod utjecajem imućnih privatnih investitora i državnih aktera. Ovi kupci radije biraju fizičko, nego papirnato zlato. U zadnja četiri mjeseca goleme količine zlata prevezene su iz Londona u New York – više od 2000 tona, prema riječima izvršnog direktora StoneXa, Philipa Smitha. Istovremeno, LBMA zalihe zlata pale su za 8,6 milijuna unci između listopada 2024. i ožujka 2025., dok su zalihe COMEX-a na početku travnja dosegle rekordnih 45 milijuna unci.
Rast ponude novca
Rast ponude novca dodatan je pokretač rasta cijene zlata. Globalna ponuda novca ponovno raste. Dugoročni prosjek rasta novčane mase u zemljama G20 iznosi 7,4 posto godišnje. U zadnjih deset godina nominalni BDP rastao je 50 posto, a tiskanje novca za 250 do 300 posto.
Svako tiskanje novca veće od nominale BDP-a rezultirat će povećanom inflacijom. Kada bi se samo teoretski vratili na postavke Bretton Woodsa (zlatnog standarda gdje je američki dolar bio pokriven zalihama u zlatu) cijenom od 21.416 dolara za uncu (6,3 puta veća u odnosu na trenutačnu cijenu zlata) cjelokupna američka monetarna baza bila bi pokrivena zlatom. Količina zlata, za razliku od valuta, je ograničena. Banke ne mogu tiskati zlato. Što je više novca na tržištu, roba postaje vrijedna kao krumpiri (bezvrijedna). U EU taj iznos bio bi manji i iznosio bi 13.500 eura za uncu (trenutačna cijena je 2972 eura).
Fed je 2014. propisao da minimalno 40 posto novčane mase treba biti pokriveno zlatom, što bi značilo da bi cijena u današnjim uvjetima iznosila 8566 dolara za uncu (+ 250% u odnosu na danas), dok u razdoblju 1945. do 1971. minimalno 25 posto, odnosno 5345 dolara za uncu (+56% u odnosu na danas). Svaki višak likvidnosti u ekonomiji, ako mu date dovoljno dugačak rok, bit će isisan kroz inflaciju. Ona nije samo ekonomski problem, već se vrlo brzo širi u društvenu sferu i kao takva podnosi potrebu za nekom zaštitom imovine kojom raspolažemo.
U trenutku pisanja ovog teksta na pomolu je početak još jednog u nizu strašnih ratova, koji može prerasti u nešto mnogo veće. Riječ je o sukobu između Izraela i Irana, iako se u pozadini skriva sukob, odnosno rivalstvo između Rusije i SAD-a. Tržište je odmah reagiralo porastom cijena nafte za sedam posto i cijene zlata za tri posto u svega dva dana. Dobra ilustracija današnje situacije oslikana je u filmu “Don’t look up” u kojem su pohlepa, politički interesi i tehnološke iluzije bile presudne za nedonošenje ispravne odluke i učinkovite reakcije. Dakle, ignoriranje ekonomskih činjenica, geopolitičkih neprilika koje djeluju globalno pa nitko od nas nije izuzet od njih, pohlepe političara i korporacija, plitkosti medija rezultira nepravovremenim ili kasnim reakcijama investitora u očuvanju svog radom stečenog kapitala.
Gdje je Hrvatska?
“Ovce bez gospodara i zimi strižu” – glasila je reklama jedne manje hrvatske regionalne banke 1990-ih godina. Prema podacima HNB-a, na računima hrvatskih građana u bankama stoji oko 40 milijardi eura (bez depozita kompanija) od kojih se 71 posto nalazi na a vista računima bez ikakve kamate, dok je 29 posto oročeno uz prosječnu kamatu od 1,69 posto. Ulaganja u državne obveznice i komercijalne zapise, čija posljednja tranša građanima nudi godišnji prinos u visini od 2,6 posto, dobra su stvar u poticanju investicijske kulture građana Hrvatske, ali nedovoljne da sačuvaju vrijednost kapitala.
Prvo najbolje vrijeme za ulaganje u zlato bilo je prije 40 godina, drugo najbolje vrijeme je sada. Zlato nije imovina rezervirana za bogate, već imovina dostupna gotovo svima za svačiji budžet. Upravo je to jedna od njegovih najvećih prednosti.
U protekla četiri desetljeća, prosječan godišnji rast cijene zlata iznosio je oko 7,7 posto, što ga čini jednom od najpouzdanijih imovina za očuvanje vrijednosti kapitala u dugom roku. Kada tu konzistentnost kombiniramo s današnjim okolnostima – rastućom inflacijom, geopolitičkim tenzijama, monetarnim eksperimentima i sve većim nepovjerenjem prema fiat valutama -postaje jasno da je zlato i dalje predvidljiva sigurnosna luka u svijetu punom neizvjesnosti.
Nije riječ o modi
Zlato po stanovniku otkriva zanimljivu sliku ekonomske strategije različitih država. Švicarska prednjači s više od 100 grama zlata po glavi stanovnika, dok velike europske ekonomije poput Njemačke, Italije i Francuske drže između 35 i 40 grama. Suprotno tome, Hrvatska raspolaže sa zanemarivih 0,49 grama po stanovniku (HNB ima samo 1,8 tona zlata kao dio obvezne devizne rezerve pri Europskoj središnjoj banci), što nas svrstava među zemlje s najslabijom zlatnom rezervom u Europi. Ovakav omjer jasno pokazuje koliko je domaći financijski sustav izložen bez adekvatnog osiguranja u fizičkom zlatu. Prosjek zlata per capita u Hrvatskoj znatno povećava ulaganja privatnih investitora te se procjenjuje da iznosi oko 5,4 grama po stanovniku.
Zlato se ne vraća u fokus investitora zato što je u modi – moglo bi se reći da je zlato “klasik koji ne izlazi iz mode” – već zato što tržišta ponovno prepoznaju njegovu suštinsku ulogu u vremenima kriza i neizvjesnosti. U eri u kojoj se povjerenje u institucije, valute i “sigurne” obveznice sve više urušava, zlato izranja kao realna i pouzdana imovina – ne zbog špekulacije, već potrebe za stabilnošću i zahvaljujući stoljećima dugoj tradiciji percepcije čuvara vrijednosti i kupovne moći. Za razliku od dionica, nekretnina ili državnih vrijednosnica koje nose politički, inflacijski, likvidnosni rizik kao i rizike poslovnog modela, zlato ne obećava prinos – ono štiti vrijednost. Upravo ta karakteristika u svijetu s toliko varijabli postaje njegova najveća snaga.
Vrijeme je da se prestanemo pitati je li zlato preskupo i počnemo pitati što gubimo ako ga nemamo u svom portfelju. Ulagači se tom metalu okreću zbog stabilnosti, ono je bezvremenski resurs na koji mogu računati. Za razliku od papirnatih valuta, koje mogu izgubiti vrijednosti zbog inflacije ili gospodarskih potresa, unutarnja vrijednost zlata ostaje postojana. Ili, riječima Raya Dalia: “Imate li dovoljno novca koji nije stvoren dugom?”
Diversifikacija više nije sofisticirana preporuka financijskih savjetnika, nego je to ponajprije pitanje zdrave ekonomske logike. Ulaganje u zlato nije luksuz, već obrambeni mehanizam u vremenu u kojem je jedina konstanta neizvjesnost.
Za kraj, poslužit ću se jednom analogijom iz sporta u kojem smo mi Hrvati iznimno uspješni, zlato je poput Ronalda Koemana – defanzivno pouzdano i napadački orijentirano. Ne samo da iznimno uspješno brani vlastiti gol, nego i redovito zabija protivnicima.
