I Slovenci su među svojim poduzetnicima počeli otkrivati tranzicijske bogataše koji su zgrnuli bogatstvo šuljajući se kroz zakonske rupe i kršeći zakone. U lovu na tajkune koji je Janšina vlada pokrenula prošle jeseni ovih je dana podnošenjem kaznenih prijava protiv predsjednika uprave Pivovarne Laško Boška Šrota naciljana prva “tajkunska lovina”. Slovenska Agencija za tržište vrijednosnica kazneno je prijavila Šrota Okružnom tužiteljstvu Celja zbog zloporabe važnih unutarnjih informacija kojima je raspolagao kao predsjednik uprave Pivovarne Laško, a tajio ih je ostalim dioničarima pivovare. Slovenski Ured za zaštitu konkurencije Šrota je pak prijavio celjskom tužiteljstvu zbog sumnji da se u postupku preuzimanja Pivovarne Laško i novinske kuće Delo koristio krivotvorenim dokumentima o vlasničkoj strukturi holdinga Laško.

Kaznene prijave
Operacija “Čisto pivo”, kako je u medijima nazvano raspetljavanje menadžerske koncentracije kapitala u holdingu Laško podnošenjem kaznenih prijava, dobila je i pravosudnu dimenziju nakon što je već mjesecima prvorazredna političko-predizborna tema, ali i slučaj koji je potakao širu raspravu o tamnim stranama slovenske privatizacije koja je gotovo dva desetljeća slovila kao svijetli primjer svim tranzicijskim zemljama, a često je i u Hrvatskoj spominjana kao model na koji se treba ugledati. Slovenska “razmrvljena privatizacija” raspršila je vlasništvo u bivšim društveno-državnim tvrtkama na više strana – vlasnici pojedinih tvrtki postali su njihovi zaposlenici i drugi mali dioničari, njihovi menadžeri, državni i paradržavni fondovi, ali i druge slovenske tvrtke koje su međusobnim “držanjem” vlasničkih udjela uspostavile “vlasničku rešetku” nad većim dijelom slovenskih kompanija, pogotovo onih najpotentnijih. Ljubljanski Dnevnik prateći najnovija političko-pravosudna zbivanja oko Pivovarne Laško, svoje je čitatelje podsjetio na riječi Šrotova prethodnika dugogodišnjeg direktora Pivovarne Laško Tone Turšeka koje je izgovorio 2001. godine kad je Laško krenulo u bitku s belgijskim InBewom za dionice ljubljanske pivovare Union. Turnšek je u intervjuu Dnevniku, među ostalim, tada rekao: “Naš je cilj da industrija pića ostane u slovenskim rukama. Mi ne trebamo strani kapital, strane vlasnike, mi trebamo strana tržišta, a njih moramo osvojiti sami, jer nam ih strane pivovare neće dati.

“ Laško je u toj utrci pobijedilo belgijski InBew i 2004. godine preuzelo je Union uz punu potporu javnog mnijenja koje se uvjerljivo većinski priklonilo tvrdnji da je domaće vlasništvo u slovenskim pivovarama i drugim tvrtkama u nacionalnom interesu. Dnevnik podsjeća i da je Pivovarna Laško 2001. godine realizirala zadnju investiciju na stranim tržištima – postala je vlasnik splitske Jadranske pivovare. U međuvremenu je, predvođena Boškom Šrotom, svoje vlasništvo širila među slovenskim novinskim i trgovačkim tvrtkama – od mariborske Večeri i ljubljanskog Dela do Mercatora. Štitila je svoje pozicije na domaćem tržištu i uvećavala vlasnički kapital, ali je počela gubiti dah u širenju na stranim tržištima. Laško je u 2005. godini na stranim tržištima prodalo 1,164.952 hektolitara piva i drugoga pića, 2006. godine desetak tisuća hektolitara manje (1,153.780 hektolitara), a Dnevnik procjenjuje da je prošle godine u inozemstvu prodalo 1,040.700 hektolitara pića, desetak posto manje nego prethodne godine. Holding Laško je, dakle, gubitke na stranim tržištima nadoknađivao dobicima na domaćem terenu – preuzimanjem drugih slovenskih tvrtki. No i predsjednik njegove uprave Boško Šrot istovremeno je potajice počeo osobnu operaciju preuzimanja Pivovarne Laško. Njegova i tvrtka njegove supruge Altka-Prima još 2006. godine postala je većinski vlasnik poduzeća Kolonel. Kolonel je pak 78-postotni vlasnik tvrtke Centar-Naložb, a Centar-Naložb je najveći vlasnik Infond Holdinga koji je, pak, ovih dana dodatnom kupnjom dionica postao 32-postotni vlasnik Pivovarne Laško. A Pivovarna Laško je vlasnik i suvlasnik Radenske, Dela, Večera, Mercatora itd. Kaznene prijave protiv Šrota podnesene su tek nakon što je i sam početkom svibnja javno priznao da je od 2006. godine vlasnik Kolonela koji je ključna tvrtka u vlasničkoj ”rešetki” u koju je smješten holding Laško. Šrot i njegovi zagovornici tvrde da se njegovo preuzimanje vlasništva u holdingu Laško odvijalo u skladu sa zakonima. Tvrde i da je Janšina vlada pokrenula hajku protiv njega tek nakon što se Laško usprotivilo njezinoj kontroli i utjecaju na uređivačku politiku Dela i drugih medija u vlasništvu Laškoga.

Koncentracija vlasništva
Oporbene stranke istovremeno prozivaju premijera Janšu i njegovu vladu da su Šrotu i Laškome, odnosno Istrabenzu i njegovu predsjedniku uprave Igoru Bavčaru omogućili jeftino preuzimanje državnog paketa dionica u Mercatoru, što je bio uvod u Šrotovo preuzimanje Laškoga, ali i Bavčarovo menadžersko preuzimanje četvrtine dionica Istrabenza. “Kruženje” paketa dionica među slovenskim tvrtkama, njihovim je menadžerima “otvorilo oči” i počeli su povoljnim otkupom dionica od malih dioničara, dokapitalizacijama te podizanjem hipotekarnih kredita uvećavati svoje vlasničke udjele u njima. I slovenski model državnog kapitalizma u kojemu su “vlasničke rešetke” osiguravale ravnotežu vlasništva u kojoj su državna i paradržavna tijela imala svoj dio utjecaja i nadzora u većini slovenskih kompanija, a zajedno s drugim domaćim suvlasnicima istovremeno osiguravala i većinsko slovensko vlasništvo u njima, počeo se iznutra urušavati. Dnevnik navodi kako su menadžeri zadnjih godina istiskujući male dioničare preuzeli vlasništvo u nizu slovenskih tvrtki. Osim Pivovarne Laško i Istrabenza, Dnevnik nabraja: SCT, Delo, Primorje Ajdovščina, Prevent Global, Donit Tesnit, Merkur, Lip Bled, Avtotehna, Odeja Škofja Loka, Alpina, Svilanit, Cornet i Medaljon. Sva su ta menadžerska preuzimanja financirana sredstvima tvrtki koje su preuzimane, jer menadžeri-preuzimači nisu imali svojega kapitala, već su podizali bankarske kredite uglavnom na konto svojega budućeg vlasništva u tvrtkama. I premda su menadžerska preuzimanja tvrtki kojima upravljaju u slovenskoj javnosti uskovitlala prašinu i mnoge razjarila, pogotovo u atmosferi predizborne kampanje koja se počela zahuktavati ususret jesenskim parlamentarnim izborima, ipak se u svoj toj graji čuju i glasovi onih koji tvrde da se i u slovenskom modelu privatizacije morala dogoditi koncentracija vlasništva. Upitno je, međutim, je li menadžerska koncentracija vlasništva dobar ili loš ishod.

Sociolog Ivan Svetlig u Delu kaže kako se “Koncentracija vlasništva nije dogodila preko noći, trajala je dulje vrijeme. Dok se događala postupno, u manjim količinama, nitko se nije osvrtao. S njezinim eksponencijalnim rastom postala je očita, jer smo je lako vidjeli kad je uzela maha u brojnim primjerima. Koncentracija vlasništva nije moralno pitanje. Riječ je o sustavu, igrači su u tom sustavu iskoristili mogućnosti koje su im se ponudile jer su bili u vodećim timovima poduzeća. Isto bi učinio svaki racionalan čovjek.” No i Svetlig, ali i drugi sudionici javne rasprave o menadžerskoj koncentraciji vlasništva u Sloveniji iz redova ekonomista, politologa, pravnika i drugih stručnjaka smatraju da se ona morala odvijati transparentno i zakonito. Ističu i da zakonodavac nije mogao unaprijed predvidjeti sve mogućnosti zaobilaženja zakonskih ograničenja. Slažu se i da već sada potiču socijalne sukobe, a vjerojatno će prouzročiti i masovnije nezadovoljstvo i oštrije zahtjeve zaposlenih i sindikata. No i danas se uglavnom slažu s odlukom slovenskih državno-političkih struktura koje su se početkom devedesetih godina odlučile za “razmrvljeni model” privatizacije kako bi golema većina slovenskih tvrtki ostala u većinskom slovenskom vlasništvu. I danas podupiru vlasničko vezivanje menadžera s tvrtkama kojima upravljaju, ali dvoje je li došlo vrijeme da se zakonom ograniči njihov maksimalni udio u vlasništvu, jer procjenjuju kako nije dobro da menadžeri postaju i većinski vlasnici tvrtki na čijemu su čelu, a ako i postanu, bolje bi bilo da drugima prepuste menadžerske dužnosti. No puno veći problem je činjenica da su menadžeri tvrtke preuzeli uzimanjem bankarskih kredita koje će vraćati iz prihoda tvrtki koje su sada u njihovu vlasništvu. Dio njih će uspjeti vraćati dug i istovremeno dalje razvijati tvrtke, ali sporije nego da ih nisu opteretili kreditima, drugi će pak zaustaviti razvoj i rast tvrtki kako bi vraćali kredite, ali će ih uspjeti sačuvati i održati na tržištu. Ali bit će i onih koji će vraćajući kredite otežati i pogoršati njihovo poslovanje pa na koncu pod pritiskom konkurencije biti prinuđeni i prodati ih uglavnom stranim vlasnicima iz konkurentskih tvrtki koji imaju vlastiti kapital ili im je dostupniji nego slovenskim menadžerima i poduzetnicima. Ako se to dogodi s većinom tvrtki koje su preuzeli njihovi menadžeri, a uglavnom je riječ o perjanicama slovenskog gospodarstva, onda će u vjetar otići dvadesetak godina stvaranja “slovenske vlasničke rešetke” kako bi većina slovenskih tvrtki ostala u slovenskom vlasništvu.