Na itinerar planiranog dvotjednog putovanja u Portugal moramo uvrstiti večer fada. Bilo je to pitanje koje nitko iz naše ekipe nije propitkivao. Čežnja u notama koju čovjek, neovisno o porijeklu, može osjetiti na sebi svojstven način, kako brojni specijalizirani turistički portali opisuju glazbeni žanr rođen u siromašnim lučkim četvrtima Lisabona, progovara o sudbini, nostalgiji (saudade) i neuzvraćenoj ljubavi.

Prva je to postaja nakon višesatnog putovanja iz Zagreba preko Budimpešte do portugalske prijestolnice. Fado se izvodi u restoranima, u potpunom mraku koji prekida tek osvijetljeni kutak ispunjen glazbenicima. Već pri prvom taktu javlja se sveopće čuđenje jer ritam fada sve je samo ne sjetan. Osjećaj kao da će cijelo mnoštvo u restoranu Clube de Fado, koji se nalazi u najstarijoj lisabonskoj četvrti Alfami, uskoro zaplesati ubrzo umiruje naš konobar Mateus.

Grad kontrasta

“Fado morate promatrati kao osobu. Svi mu se glazbenici u svojim stihovima obraćaju kao živućem biću, to je više od osjećaja melankolije. Zamislite ga kao starog prijatelja kojemu imate štošta za reći, s kojim ćete se podružiti uz čašicu dobrog vina i podijeliti uspomene iz nekih prošlih vremena. I upravo tada osjetit ćete melankoliju koja se javlja kada do vas dođe spoznaja da su neki trenuci zauvijek prošli. Pa ipak, to ne znači da su bili tužni”, objašnjava nam Mateus.

Lisabon je, baš kao i fado, stanje uma, labirint popločanih ulica koje se penju i spuštaju preko sedam brežuljaka, otkrivajući na svakom koraku vidikovce s kojih puca pogled na rijeku Tejo i crvene krovove što se stapaju s plavetnilom Atlantika. Život ovdje teče u ritmu škripe legendarnog žutog tramvaja broj 28, koji se tvrdoglavo probija kroz uske prolaze Alfame. To je grad kontrasta, gdje se veličanstveni spomenici zlatnog doba pomorskih otkrića naslanjaju na oronule, ali šarmantne fasade prekrivene šarenim keramičkim pločicama, poznatim azulejosima. Zrak je ispunjen mirisom soli, svježe pečenih sardina i aromom cimeta koji se širi iz nezaobilaznih kolačića pastéis de nata. Grad se ne otkriva na prvu, zahtijeva da se u njemu izgubite, da dopustite njegovim ulicama da vas vode kroz skrivena dvorišta i strme stepenice, nudeći zauzvrat osjećaj da ste zakoračili u neko drugo, sporije i toplije vrijeme.

Njegova povijest seže duboko u prošlost, dublje od Rima, Pariza ili Londona. Arheološki nalazi svjedoče o naseobinama iz željeznog doba, još od osmog stoljeća prije Krista, a vjeruje se da su Feničani ovdje osnovali trgovačku postaju oko 1200. godine prije Krista. Tijekom 15. i 16. stoljeća, u doba otkrića, Lisabon je postao epicentar svijeta. Iz njegove luke na rijeci Tejo isplovljavale su ekspedicije koje su iscrtavale nove karte svijeta, uključujući i putovanje Vasca da Game u Indiju 1498. godine.

Golemo bogatstvo koje se slijevalo u gradsku blagajnu omogućilo je procvat jedinstvenog arhitektonskog stila, bujne i raskošno dekorirane kasne gotike poznate kao manuelinski stil. Najljepši primjeri tog stila, samostan sv. Jeronima i kula Belém, i danas ponosno stoje kao spomenici moći i bogatstva Portugalskog Carstva na njegovu vrhuncu. Idila je naprasno prekinuta na Dan svih svetih, 1. studenoga 1755. Tog jutra Lisabon je pogodio katastrofalan potres, procijenjene magnitude oko devet stupnjeva po Richteru, jedan od najjačih zabilježenih u povijesti. Uslijedili su još gori užasi; golemi tsunami s ušća rijeke Tejo preplavio je donji dio grada, a požari koji su izbili u ruševinama gorjeli su danima.

Ipak, iz pepela se rodila vizija. Premijer kralja Josipa I., Sebastião José de Carvalho e Melo, poznatiji kao Markiz de Pombal, preuzeo je obnovu. Umjesto da pokuša popraviti srednjovjekovni grad, Pombal je naredio da se ruševine u potpunosti sravne sa zemljom i da se izgradi novi, moderan gradski centar – Baixa Pombalina. Dizajniran je revolucionarnom mrežom širokih, pravokutnih ulica, elegantnih trgova i, što je najvažnije, zgrada s prvom protupotresnom konstrukcijom u svijetu, takozvanim “pombalinskim kavezom”.

U suvremeno doba Lisabon je doživio novu transformaciju. Organizacija Svjetske izložbe Expo ‘98. potaknula je revitalizaciju zapuštenog istočnog dijela grada, gdje su niknuli moderni paviljoni, najveći oceanarij u Europi i impozantni most Vasco da Gama, najduži u Europi. Danas je regija Lisabona najbogatija u Portugalu, generirajući gotovo trećinu nacionalnog BDP-a. Vizualni identitet grada neraskidivo je vezan za azulejose, keramičke pločice koje krase sve, od fasada crkava do stanica podzemne željeznice, a čiju povijest skriva Nacionalni muzej pločica. Pod nogama se prostire još jedan umjetnički zaštitni znak – calçada portuguesa, mozaik od crnog i bijelog vapnenca kojim su popločani trgovi i pločnici.

jednostavnije korištenje

Jednim klikom do usluge, ali kome se obratiti kad nastane problem?

Kaić s velikom misijom

Dok jedni zaboravljaju stare vještine, na Murteru ih prenose na nove generacije

Kula Belém

Grad je dom i nekim od najvažnijih svjetskih muzeja, poput Muzeja Calouste Gulbenkian, koji čuva jednu od najbogatijih privatnih umjetničkih zbirki na svijetu, i Nacionalnog muzeja kočija, s nevjerojatnom kolekcijom kraljevskih vozila. Kultura se ovdje živi na ulici, u kafićima poput slavne “A Brasileira” u četvrti Chiado, gdje je nekada sjedio i pjesnik Fernando Pessoa, ili na buvljaku Feira da Ladra, gdje se utorkom i subotom može pronaći sve, od antikviteta do unikatnih rukotvorina.

Gradska katedrala Sé de Lisboa, izgrađena na mjestu nekadašnje džamije odmah nakon oslobođenja od Maura 1147., svojom robusnom, gotovo romaničkom arhitekturom tvrđave, predstavlja simbol rekonkviste i opstojnosti grada, preživjevši brojne potrese. Drugi, još slavniji simbol, je kula Belém, elegantna utvrda na ušću rijeke Tejo. Izgrađena između 1514. i 1520. po nalogu kralja Manuela I., služila je kao ceremonijalni ulaz u grad i ključan dio obrambenog sustava. Ona je dragulj manuelinskog stila, ukrašena pomorskim motivima poput užadi i križeva Reda Krista, a s njezine fasade vreba i slavni lik nosoroga, prvi takav prikaz u europskoj umjetnosti. Kroz stoljeća mijenjala je namjenu – bila je i državni zatvor, carinarnica i svjetionik.

Kao idealna opcija za dnevni izlet iz Lisabona nameće se bajkovita Sintra, odnosno palača Pena. Smještena na stjenovitom vrhu, 480 metara iznad Atlantika, izgleda kao da je pobjegla sa stranica kakve bajke. Ona je rezultat onoga što se dogodi kada kralj iz 19. stoljeća, bavarske mašte i umjetničke duše, dobije na raspolaganje uništeni samostan i cijelu planinu za igru. Rezultat je jedan od najveličanstvenijih primjera romantičarske arhitekture u Europi, zgrada koju svaki putnik prepoznaje s fotografija – žuti tornjevi iznad mora jutarnje magle.

Sve je počelo skromno, u 12. stoljeću, malom kapelicom posvećenom Gospi od Pene. Početkom 16. stoljeća kralj Manuel I., očaran lokacijom, odlučio je na istom mjestu izgraditi samostan, koji je darovao Redu svetog Jeronima. Stoljećima je to bilo mjesto mira i molitve, sve do katastrofalnog potresa 1755. koji je razorio Lisabon i teško oštetio samostan. Iako nije potpuno uništen, ostavljen je u ruševinama, a konačni udarac zadan je 1834. kada su vjerski redovi u Portugalu ukinuti.

Ferdinand II., suprug kraljice Marije II., bio je poznat kao “kralj umjetnik”. Njegova strast prema umjetnosti, potaknuta romantičarskim pokretom koji je zavladao Europom, bila je pokretačka snaga iza svega što je stvarao. Kada je 1838. kupio ruševine samostana i okolno zemljište, nije želio samo obnovu. Imao je viziju stvaranja bajkovite ljetne rezidencije za kraljevsku obitelj. Za pomoć se obratio njemačkom inženjeru i arhitektu, barunu Wilhelmu Ludwigu von Eschwegeu.

Zajedno su stvorili simfoniju stilova, miješajući neogotiku, neomanuelinski stil, neoislamske i neorenesansne elemente. Ferdinand se nije ograničio na jedan estetski pravac; crpio je inspiraciju sa svojih putovanja, posebice iz dvoraca Bavarske poput čuvenog Neuschwansteina, ali svemu je dao svoj jedinstveni, portugalski pečat. Ono što Penu čini toliko posebnom njezina je hrabra i eklektična vanjština. To je pantomima isklesanog kamena i oslikane žbuke. Živopisne boje imaju svoje značenje: oker-žuta označava noviji dio palače, dok crvena boja prekriva ostatke starog samostana. Islamski utjecaj vidljiv je u maurskim lukovima i zamršenim pločicama, dok se gotički i manuelinski motivi očituju u kamenim rezbarijama.

Crveni toranj nevjerojatno podsjeća na lisabonsku kulu Belém, a šiljci na ulaznim vratima kao da su preslikani s Case dos Bicos iz četvrti Alfama. Iznad glavnog ulaza posjetitelje dočekuje mitski Triton, polučovjek-poluriba, koji na svojim leđima drži cijelu palaču – alegorijski prikaz stvaranja svijeta. Prošetati njezinim terasama znači putovati kroz različite kulture i epohe, a svaki kutak nudi novi, fascinantan detalj. Kada je palača 1996. godine podvrgnuta restauraciji koja joj je vratila originalne, jarke boje, mnogi konzervativniji stanovnici Sintre bili su užasnuti. S vremenom su, međutim, shvatili da je upravo ta odvažnost srž Ferdinandove vizije.

Prozor u svijet

Odlazak iz bajkovitog Lisabona i njegove okolice prati robusnost koja krasi drugi najveći portugalski grad – Porto. U odnosu na Lisabon, doima se kao mračni mlađi brat koji pati na – umjetnost. Manji je, siroviji i intimniji. Gradom dominira rijeka Douro, presječena metalnim mostom Dom Luís I, koja mu daje dramatičnu, gotovo filmsku kulisu. I ovdje se oronule fasade prekrivene tradicionalnim plavim pločicama, azulejosima, naslanjaju na moderne vinske barove, a cijeli grad odiše romantičnom, proživljenom kvalitetom koja katkad nedostaje uglađenom Lisabonu.

Porto ima ponos i prkos koji lokalci nazivaju invicta, što u prijevodu znači nepokoren. Ono što prvo osvoji jest atmosfera, osjećaj da se iza svakog ugla krije priča. Povijest Porta neraskidivo je vezana uz samu povijest Portugala. Stoljećima je njegova luka bila prozor u svijet, a brodogradilišta kolijevka odvažnih pothvata. Upravo je iz Porta u 15. stoljeću princ Henrik Moreplovac pokrenuo osvajanje Ceute, čime je započela portugalska era velikih geografskih otkrića.

Tekuće zlato grada desertno je vino porto, a iako se grožđe uzgaja dublje u unutrašnjosti, u spektakularnoj dolini rijeke Douro, čiji su vinogradi uklesani u strme terasaste padine, upravo je Porto bio grad u kojem se vino skladištilo, odležavalo i odakle se izvozilo. Tradicionalni brodovi ravnog dna stoljećima su prevozili dragocjene bačve niz rijeku do vinskih podruma smještenih ne u samom Portu, već s druge strane rijeke, u gradu Vila Nova de Gaia. Za razliku od Lisabona, u kojemu je šarenilo glavno obilježje pločica na fasadama, ovdje su one najčešće u plavo-bijeloj kombinaciji, a krase pročelja crkava, zidove željezničkih kolodvora, interijere kuća i restorana.

U tom je smislu najprepoznatljivije pročelje crkve Capela das Almas na kojemu su prikazani prizori iz života svetog Franje Asiškog i svete Katarine, dok bočni zid crkve Igreja do Carmo prekriva golema kompozicija koja prikazuje osnivanje karmelićanskog reda. Žila kucavica Porta je četvrt Ribeira, slikoviti labirint ulica koji se spušta do same obale rijeke Douro.

Ovdje, pod budnim okom UNESCO-a, pulsira najživlji dio grada. Šarene fasade zgrada, nagurane jedna uz drugu, kao da se natječu za komadić neba, dok se u njihovu prizemlju nižu restorani, kafići i barovi iz kojih dopiru žamor i glazba. Šetnja uz rijeku nudi prizor kao s razglednice: s jedne strane povijesna jezgra, a s druge, preko rijeke u Vila Nova de Gaia, prepoznatljivi krovovi vinskih kuća. Scenom dominira most Dom Luís I., ikona grada i remek-djelo inženjerstva 19. stoljeća.

Donja razina služi za cestovni promet i pješake, povezujući rivu Ribeire s podrumima u Gaiji, dok gornjom, 172 metra dugom razinom, danas prometuje metro, a pješacima nudi jedan od najljepših panoramskih pogleda na svijetu. Prelaskom mosta Dom Luís I. ulazi se u potpuno drugi svijet, u Vila Nova de Gaia, grad koji živi za vino i od vina. Cijela obala pretvorena je u promenadu uz koju su nanizani deseci vinskih podruma, od globalno poznatih imena poput Taylor’s, Graham’s i Sandeman do manjih, obiteljskih kuća koje nude intimnije iskustvo.

Posljednjih godina vinska ponuda Gaije obogaćena je impresivnim kompleksom World of Wine (WOW), smještenim u obnovljenim povijesnim vinskim skladištima. WOW je pravi kulturni distrikt koji nudi sedam različitih muzejskih iskustava, uključujući The Wine Experience, The Chocolate Story i Planet Cork, te brojne restorane, barove i vinsku školu. Iako rijeka i vino dominiraju doživljajem, Porto krije brojne arhitektonske dragulje i u svojim višim dijelovima. Na jednom od najviših brežuljaka stoji Sé do Porto, gradska katedrala, čija romanička struktura više nalikuje tvrđavi nego crkvi, svjedočeći o burnim vremenima u kojima je nastala. Njezina unutrašnjost skriva prekrasan gotički klaustar čiji su zidovi u 18. stoljeću ukrašeni veličanstvenim azulejosima.

Nedaleko odatle, vizurom grada dominira barokni toranj Clérigos, visok 75 metara. Jedan od najimpresivnijih interijera u Portugalu krije se u neoklasičnoj palači Palácio da Bolsa. Arapska soba, inspirirana Alhambrom, ostavlja bez daha svojom raskoši i detaljima u zlatu. Umjetničko čudo je željeznički kolodvor São Bento. Dok mu je vanjština elegantna, ali neupadljiva, njegov atrij nalikuje kakvom platnu. Tu je i knjižara Livraria Lello, čije neogotičko pročelje i spektakularno crveno stubište privlače rijeke turista, dijelom i zbog popularne, iako nepotvrđene, priče da je inspirirala autoricu priča o čarobnjaku Harryju Potteru, slavnu J. K. Rowling.

Pastéis de nata

Gastronomska scena Porta robusna je i izdašna, a njezin najpoznatiji predstavnik zasigurno je francesinha. Riječ je o sendviču od debelih kriški kruha, ispunjenom slojevima šunke, kobasica i odreska, prekrivenom rastopljenim sirom i potom gustim, pikantnim umakom od rajčice i piva. No, slatka strana portugalske kuhinje još je slavnija, a njezin je simbol pastéis de nata. Iako ovaj kolačić od lisnatog tijesta s kremom od jaja potječe iz lisabonske četvrti Belém, postao je nacionalna poslastica koja se može naći u svakoj slastičarnici u Portu. Savršenstvo ovog kolača leži u kontrastu tekstura. Naša instruktorica Theresa neumorno i nimalo pretenciozno naglašava važnost dobre volje u kuhinji.

“Pastelice su desert koji uistinu neće uspjeti ako ga radite preko volje, a dobro dođe i pokoja čašica porta”, ne možemo odbiti ponudu naše domaćice koja spremno toči slatkasto piće koje najviše podsjeća na mješavinu teranina i voćnog crnog vina. I pastelica, baš kao i fado, u centar stavlja čovjeka i njegovo iskustvo, ljepotu života i vraća naglasak na priču da sve lijepe stvari zahtijevaju vrijeme i pozornost. Riječ je o slastici od laminiranog tijesta s bezbroj tankih, hrskavih slojeva koji se lome pod zubima.

Krema je lagana, gotovo tekuća i zgusnuta kombinacijom žumanjaka i male količine škroba, a slatkoću joj daje šećerni sirup prožet aromama cimeta i limunove korice. Vrućina omogućuje da se tijesto ispeče do savršene hrskavosti, a šećer na površini kreme karamelizira, stvarajući karakteristične tamne, gotovo zagorjele mrlje, dok unutrašnjost ostaje meka i kremasta. Jedinstveno je iskustvo sudjelovati na jednoj od brojnih radionica za izradu pastelica, gdje miris cimeta i slatki okus porta otključaju nostalgiju za portugalskim gradovima koja se osjeti i prije nego što ih napustite.