Iako mu je 85 godina na leđima, američki kantautor Bob Dylan i dalje se ne predaje vremenu ni trendovima. Upravo obilazi europske i britanske gradove na svojoj najnovijoj turneji Lights of Autumn, koja je započela 18. listopada u norveškom Oslu, a završava 8. prosinca u Londonu. Jedna od postaja njegova gotovo mitskog Never Ending Toura, započetog davne 1989., bila je i nama bliska Ljubljana – grad u kojem je Dylan tijekom godina održao niz koncerata koje mnogi smatraju odličnima.

Američki kantautor niti ovoga puta nije razočarao. Svi koji su toga kišnog ponedjeljka, 9. studenoga, pristigli u arenu Stožice, mogli su ponajprije uživati u pravoj glazbenoj rock/blues poslastici s primjesama brojnih žanrova koje Dylan i njegov bend sada provlače kroz stari i novi repertoar. Da bi iskustvo bilo još intimnije, koncert je bio potpuno lišen mobitela. Svaki posjetitelj dobio je svoju zaključanu futrolu, u koju je morao ostaviti telefon, kako nitko ne bi drugima – a ni sebi – narušavao uživanje u glazbi. U dvorani od 15.000 ljudi vladala je rijetka, gotovo zaboravljena disciplina: nitko nije snimao, nitko nije svijetlio ekranom. Samo su se čuli instrumenti i dobro poznati glas.

A već prvi pogled na pozornicu sat vremena prije početka dao je naslutiti da će ovoga puta sve biti drugačije – dylanovski. Scena je bila krajnje minimalistička – bez koreografije svjetala, bez digitalnih ekrana, bez videoprojekcija i svih onih detalja koji su danas standard kod većine ‘velikih’ izvođača. Na pozornici su stajali samo instrumenti i mala pojačala, nekoliko jednostavnih podnih lampi i sivi zastor u pozadini. Bob Dylan je još jednom pokazao da je totalno drukčiji od drugih – ne samo glazbeno, nego i scenski. Naglasak je, kao i uvijek kada je on u pitanju, bio isključivo na glazbi.

Kada je točno u 20 sati na klavir je zakoračio čovjek u kapuljači, krenula je “mantra” koja je trajala punih 90 minuta. Bob Dylan ima tajni kod sa svojom publikom, rekla je još 2008. godine glazbena suradnica Leonarda Cohena, Sharon Robinson, nakon jednog njegova koncerta. Ta rečenica i danas možda najbolje opisuje povezanost između ovog kantautora i ljudi koji ga prate. U Stožicama te večeri 15.000 ljudi dijelilo je taj kod. Dylan tijekom cijelog koncerta nije izustio niti jednu riječ izvan pjesama. I nije trebalo. Magija koja se događala na pozornici pružila je publici svojevrsno duhovno putovanje – hipnotičko, gotovo meditativno iskustvo kakvo samo glazba i iskreni stihovi mogu ponuditi.

Što se tiče same glazbe i set-liste, u odnosu na europsku turneju 2019. godine Dylan je ovaj put donio znatno “žešći” zvuk. To ponajprije treba zahvaliti vrhunskom i cijelo vrijeme nasmijanom gitaristu Julianu Lageu te bubnjaru Antonu Figu. Uz njih, u novoj postavi nastupaju i gitarist Joel Paterson te vjerni Dylanov pratitelj Tony Garnier na basu. Dok je na turneji 2019. Charlie Sexton Dylanovim pjesmama davao nježnije, melankoličnije tonove bez previše solaža, gitarski duo Lage–Paterson zvuči kao najljepša moguća glazbena igra. Lage ne bježi od solaža, ali sve što svira odmjereno je, precizno i uvijek na pravom mjestu. Bubnjar Anton Fig, za razliku od dugogodišnjeg Georga Recelija, donosi puno snažniji i direktniji ritam pa je Dylan čak i nekim pjesmama koje u originalu gotovo i nemaju bubanj (poput Black Rider) dao potpuno novi, energičniji puls. Ipak uz sve to ne smijemo ne spomenuti balade koje su u prvi plan gurnule samog Dylana i njegov glas koji varira iz spektra nježnosti pa sve do bijesa…

Koncert u Ljubljani tako je još jednom bio glazbeno putovanje kroz različita razdoblja Dylanova stvaralaštva, ali standradno zaodjenuto u potpuno nove aranžmane koji se kreću, može se reći kroz ‘slobodne’ žanrove. Bend naime zvuči kao da se igra Dylanovim pjesmama – s poštovanjem, ali i s velikom slobodom. A sam kantautor, unatoč poznim godinama, i dalje drži pažnju i koncentraciju cijele dvorane. Njegov prepoznatljivi glas – nježan, hrapav, a u isto vrijeme prodoran – i dalje nosi težinu. ‘Još nisam mrtav, moja zvona još zvone’, pjevao je u ‘Early Romang Kings’, a pozdrav publici s dvije šake u zraku na kraju koncerta (što Dylan uistinu rijetko radi) kao da prikazuju boksača koji se odbija predati…