Što da kupe oni koji sve imaju? U “zlatnom” dobu bogatih zarada na burzama mnogi su se odlučili na kupnju vrhunskih vina ili čak – vinograda. Sada je i to tržište u krizi, a mnogi vinogradari su pred propašću. Tko pije vino je inteligentan, seksi i – zdrav. Često i imućan, ali to Hugh Johnson u svojoj bibliji za vinoljupce ipak nije napisao. Svatko zna kako boca vina dobrog godišta iz poznatog vinograda nije samo užitak za nepce, nego i za džep – ako ste bocu kupili u pravo vrijeme.

Tako se stvorio pravi hobi među onima koji su zarađivali rastom vrijednosti na burzama, okušavši svoje umijeće mešetarenja i s vinima. Konačno, ima vina čija je cijena samo u posljednjih pet godina narasla za 300 posto – što je rezultat kojim se ne može pohvaliti ni svaki Hedge fond. U međuvremenu je u Londonu formiran čak i indeks vrijednosti stotinu vrhunskih vina. Naravno, ona su pretežito iz područja Bordeauxa i indeks nosi naziv Liv-ex 100. Ali prošla su vremena kada se na ‘tulumima’ financijskih akrobata podjednako čavrljalo o tvrtkama nano tehnologije kao i o rastu vrijednosti sanduka Grand Crua Moutona ili Romanée Contija. To pokazuje i taj indeks: referentna vrijednost je listopad 2005. i zapravo u vrhuncu krize financijskih tržišta ovog lipnja je i taj indeks još bio na vrhuncu: na 264 bodova. Nakon toga je počeo padati i pada sve brže. Očito i imućni ljudi trebaju novac: u Vinofoliju, najvećem internet-portalu za prodaju vrhunskih vina sa sjedištem u San Franciscu od kraja ljeta dobili su nalog za prodaju vina u vrijednosti od 10 milijuna dolara. Prošle godine u istom razdoblju je volumen iznosio jedva 6 milijuna. Prodaja ide teško: mnoge aukcije vrhunskih vina završe a da čitava trećina vina ne promijeni vlasnika. Da nema kupaca s Dalekog istoka koji očito još nisu toliko pogođeni krizom, stanje bi bilo mnogo teže. Ipak treba reći i da ova kriza najteže pogađa ona vina koja nisu u samom vrhu, nego tek zrnce ispod “najboljih od najboljih” – naravno, u smislu cijene. Jer svaki novopečeni bogatun zna što je Dom Pérignon. Sanduk od šest boca posebne inačice ovog šampanjca, takozvane “Oneothéque”, iz dobrog godišta 1976. nedavno je postigao rekordnu cijenu od gotovo deset tisuća dolara. Kolikogod da je to teško i zapravo subjektivno pitanje, stvar čini još gorom činjenica kako su se u hobi s vinima nerijetko upuštale i osobe koje piju samo colu. Osobito njima su glavne smjernice bili indeksi, poput Johnsonova ili Parkerova, koji redovito vrednuju vina na tržištu. To je pak mnoge ambiciozne vinare natjeralo u vrtoglave investicije kako bi dobili još koji Parkerov bod, a njihovo vino još veću cijenu. Sadnice, priprema tla, podrumarstvo, enolozi, marketing – sve to može stajati bogatstvo. Kako puca balon tržišta skupim vinima, tako su i oni na rubu propasti iako teoretski imaju vinograde na najboljim područjima ovog planeta. Iako i među europskim vinarima malo njih uopće zna što je fraktizacija, oni listom dižu glas protiv “coca-cola” i “plastičnog” vina iz Amerike. A riječ je o postupku u kojem se vino stavlja u posebne grijane centrifuge. S obzirom na vrelišta kod različitih temperatura, vino se dijeli na njegove estere – na arome koje su u vinu, na alkohol i na vodu. Nakon toga se te tekućine opet miješaju. Upravo taj postupak “miješanja” budi maštu Europljana o “vražjoj kuhinji“ Amerikanaca i njihova “umjetnog vina”.

Činjenice

Jeftino vino
Günter Kunstler, vinar iz Hochheima na Maini, kaže: “Jeftino proizvedeno, umjetno sklopljeno uvozno vino uništava radna mjesta na strmim obroncima kao što su strmine oko rijeke Mosel. Dugoročno to želimo spriječiti da im kažemo, slušajte, radite što hoćete, ali napišite to na bocu.”
Manje alkohola
Profesorica Unika Christmann s Više škole za vinarstvo u Geisenheimu objašnjava kako je mnogo od toga što se govori – potpuna glupost: “Ta su postrojenja sposobna razlučiti određene tekuće sastojke i to su aromati koji se svi zajedno odvajaju. S druge strane to je alkohol. I tu se radi o tome da se smanji sadržaj alkohola, jer potrošači više ne žele vina s velikim postotkom alkohola u sebi.”