Nakon revolucionarnog poteza Radioheada, koji su lani svoj novi album “Rainbows” ponudili fanovima besplatno (odnosno po principu “plati koliko želiš”) preko interneta i time uzdrmali temelje posljednjih godina ionako krhke diskografske industrije, bilo je samo pitanje trenutka kad će se slična stvar dogoditi i u filmskom svijetu. Kada je nedavno objavljeno da će svoj novi dokumentarac “Slacker Uprising” na gotovo isti način ponuditi Michael Moore, malo tko je ostao zatečen.

Politički razlozi
Moore je svojim filmovima i vrlo eksplicitnim antiratnim i antibushevskim angažmanom davno podijelio američku javnost – za jedne je heroj demokracije, a za druge šarlatan i izdajnik, no najveći neprijatelji ne mogu mu osporiti da je dokumentarac na velika vrata uveo u kina (njegov “Fahrenheit 9/11” zaradio je više od 220 milijuna dolara na uloženih 6, i to samo u kinima!) i učinio ga komercijalno isplativim. I sada Moore ne ide sa svojim najnovijim filmom u kina, nego na internet, i to još besplatno. Dok su Radiohead ljuti eksperimentatori, kod Moorea je najvjerojatnije riječ o sasvim drukčijem setu razloga za taj potez. Prvi koji se nameće sam od sebe je politički – s obzirom na to da film prikazuje Mooreovu turneju po američkim koledžima uoči predsjedničkih izbora 2004., cilj mu je, prema autorovim tvrdnjama, potaknuti mlade glasače da u što većem broju izađu na izbore u studenom (i podrže, naravno, Baracka Obamu), i tu je pametno procijenio da je internet puno jači medij za generaciju rođenu osamdesetih, od kina ili čak DVD-a. Zatim Mooreov posljednji film, poučan i zabavan “Sicko”, o čarima američkog zdravstvenog sustava procurio je na internet otprilike kad se pojavio u kinima, i to ga je vjerojatno stajalo mnogo s obzirom na to da je zaradio samo 33 milijuna dolara (na uloženih 9), pa Moore time odgovara i na to. No treći možda i najvažniji razlog Mooreova poteza vjerojatno leži u sljedećem: osvjedočeni borac za pravdu i malog čovjeka, a protiv socijalne nepravde i korporativne pohlepe zaradio je svojom borbom hrpe dolara. Sasvim legitimno, reći će mnogi, no ta mu je zarada donijela i mnogo protivnika u vlastitim “redovima” i opasno mu načela kredibilitet u dijelu ciljane publike, ponajprije liberalno i lijevo nastrojenoj, obrazovanijoj američkoj publici. Stoga Moore sad ulaže milijun dolara iz vlastitog džepa (plus još toliko iz producentskog – film je stajao oko dva milijuna) u spašavanje imidža istinskog borca i mesije, i to će mu vjerojatno biti najbolje potrošen novac u životu jer osim što se oprao, mogao bi nešto i zaraditi.

Poučak Radioheada
Naime, Radiohead tvrde, a nemamo im razloga ne vjerovati, da su u svojoj internetskoj avanturi financijski prošli izvrsno, a kod Moorea se još radi i o političkom aspektu. Sigurno će biti dosta pojedinaca koji će htjeti uplatiti za pravu stvar, pogotovo znamo li da kampanja Baracka Obame lavovski dio novca ubere upravo od malih donatora putem interneta. Kad se, dakle, uzme u obzir sve navedeno, jasno je da je Mooreu i Radioheadu zajednička samo forma, nikako motivi i ciljevi, a teško je vjerovati da će Moore za razliku od Radioheada (koji su svojim potezom pokazali put mnogim kolegama) pokrenuti neku veću lavinu legitimnog, besplatnog, a friškog filmskog sadržaja na netu. Ali ima i jedna sitnica koju je Moore previdio – pobijedi li na izborima Obama i Amerika zaista krene putem promjena, o čemu će onda snimati filmove? I još važnije, tko će ih više uopće htjeti gledati, makar i besplatno?