Imovini više stotina bankrotiranih tvrtki, koja vrijedi više od milijardu i pol kuna, prijeti da će ostati zarobljena u stečaju koji nikad neće završiti. Stečajno sudstvo opterećeno je velikim brojem stečajnih upravitelja koji se više ne mogu snaći u ulozi spasitelja posrnulih tvrtki.

Zbog toga su svi depresivni, a najviše vjerovnici koji danas ne mogu doći ni do skromnog iznosa tražbine. Licenciju za posao stečajnog upravitelja steklo je oko 500 profesionalaca, a mali ih je broj zadovoljan sadašnjim stanjem. Osposobljeni su za majstorsko vođenje stečajeva u tržišnim ekonomijama, a susreću se s problematičnom stagnacijom prodaje imovine bankrotiranih tvrtki. Zbog manjka interesa kupaca ne mogu prodati nekretnine i ostalu imovinu kako bi završili stečaj, a najčešće nitko više ne zna ocijeniti ni kako će ga i kad moći završiti. Današnji se stečajevi bitno razlikuju upravo po (ne)efikasnoj prodaji imovine u stečaju od prijašnje faze stečajeva koji su imali privatizacijsku svrhu. Kada su u stečaj odlazile imovinom bogate društvene tvrtke, na tržištu je bio manjak kvalitetnih upravitelja. Ključ uspješnosti bio je golem interes privatnih investitora za akvizicije kroz stečaj. Za razliku od tih vremena, poznatih inače i po gubitku stotina tisuća radnih mjesta u tvrtkama koje su završile u stečaju, današnja je inflacija stečajeva problematična navodno zbog toliko neatraktivne imovine da propale tvrtke iskusni stečajni upravitelji ocjenjuju pravim “bokcima” koje nitko ne želi. Razlozi zašto se danas u stečaju kupci traže “svijećom” leže u kombinaciji golemih dugova tvrtki koje stavljaju ključ (među ostalim i zbog odugovlačenja s otvaranjem stečaja) i imovine koja je ili mala ili je smještena na nedovoljno atraktivnoj lokaciji da se ne može napraviti kvalitetan posao. Za nesrazmjerno teži zadatak, koliko je poznato, tek se sporadično istražuju nova rješenja, a iskustva pokazuju kako vjerovnici nisu raspoloženi preuzimati nove rizike.