Tvrdilo se prije otprilike mjesec dana da će sva privatizacija u Hrvatskoj ubuduće biti realizirana na štetu radnika, jer su se hrvatski pregovarači obvezali Bruxellesu na izbacivanje takozvanih socijalnih klauzula iz privatizacijskih natječaja. Ipak, primjer županjske Sladorane govori posve suprotno.

Radnicima je ponuđena mogućnost kupnje ukupno 24,99 posto dionica tvrtke uz 70-postotni diskont, a paralelno se traži kupac paketa od 38 posto dionica, koji bi radnicima jamčio sva prava koja su već uobičajena praksa u privatizacijskim procesima. Ne zakomplicira li se u međuvremenu, što jest redovita pojava u ljetnim privatizacijskim procesima, ta bi privatizacija mogla postati novi model u prodaji državnih poduzeća kojemu će težiti socijalna scena. Riječ je o profitabilnoj šećerani, izvozno orijentiranoj i lokalno važnoj tvrtki, no iza koje je već nekoliko neuspjelih pokušaja privatizacije. Razlog su svaki put bili upravo radnici. Redovito su otvaranje ponuda pratili prosvjedom pred zgradom Hrvatskog fonda za privatizaciju, a potencijalni kupci poput vlasnika osječkog Žita Marka Pipunića ili američko-hrvatskog poduzetnika Stevea Bubala bili su nepoželjni u njihovu vidokrugu. Ponajviše se to odnosilo na vlasnike virovitičke šećerane Dražena Robića i Marka Zadru, unatoč tomu što su u slučaju Vira pokazali da znaju iz pepela podići proizvodnju i boriti se za bolje pozicije te proizvodnje, a vlasnički su otvorili tvrtku organiziravši prvi IPO na burzi koncem 2005. godine. Je li u međuvremenu promijenjeno raspoloženje među radnicima u Sladorani i je li nestalo njihovo otvoreno neprijateljstvo prema Virovitičanima ili Osječanima? Uoči objave privatizacijskog natječaja inače se gotovo sigurnim strateškim partnerom za Sladoranu smatralo u kuloarima Todorićev Agrokor. No, iz tog su koncerna poručili da se neće natjecati za kupnju državnih dionica?! Informacije o interesu investitora dok traje natječaj u pravilu su tajne i ne izlaze u javnost, no čuje se da interes ipak nije na razini na kojoj se to očekivalo od ovakve uspješne tvrtke. Sam se proces traženja strateškog partnera odvija u sjeni prodaje dionica radnicima, no ključan je i za budućnost tog projekta, a može imati i znatno širi utjecaj na cjelokupnu proizvodnju i preradu šećerne repe. Zasigurno bi interes za ovaj privatizacijski model bio kudikamo veći da su dionice županjske šećerane, poznate po tome da se njima trguje putem Plavog oglasnika i sličnim kanalima, prethodno bile uvrštene na Zagrebačku burzu, što se već dugo očekuje. To bi bila kvalitetna priprema cjelokupne priče. No, tada privatizacija u Hrvatskoj ne bi i dalje imala prepoznatljiv gorak okus.