Već duže vremena građane Zagreb nije uplašio neki protest kao što je to bio slučaj krajem prošlog tjedna kada su stotine traktora blokirale metropolu u “mljekarskom buntu”.

Grdosije veličine kamiona u vidu Zetora, Fahrova, Deutzova, Fordova na ulicama zasigurno mogu privući više pozornosti barem građana, ako već ne i političara, nego protest skupine radnika Elcona ili neke tekstilne industrije koji traže plaću ili stečaj. No, ono što je zanimljivo u ovom protestu jesu riječi mljekarskog šerifa Stjepana Bistrovića na prosvjedu ispred Ministarstva poljoprivrede. Naime, Bistrović kaže da “mi ne tražimo veću otkupnu cijenu mlijeka već manje troškove inputa”. Konkretno, mljekari traže manje cijene nafte, gnojiva, željeza, niže kamate, opću građevinsku amnestiju te drukčiju raspodjelu zemlje. Neupućeni promatrač bi mogao pomisliti – revolucija. Što bi uopće danas mogao željeti jedan revolucionar doli smanjivanje profita krupnog kapitala, banaka i špekulanata, jeftino gorivo, opću amnestiju za svoje suborce i agrarnu reformu. Naravno, ne mislim da mljekari nemaju pravu tražiti bolju poziciju za svoju branšu, no činjenica je da su istaknuti zahtjevi, jeftinije gorivo i niže cijene, koje bi podržao gotovo svaki hrvatski građanin, bio intimno više ili manje revolucionaran. Poljoprivreda je rak-rana svakog tranzicijskog gospodarstva, ali i mnogih razvijenih. Subvencije gutaju milijarde kuna, a politička elita ne može se odlučiti hoće li poljopirvreda biti privredna grana ili socijala. Dosad je ulazak HSS-a u koalicijske vlade uvijek stopirao sređivanje stanja u poljoprivredi jer su oni, pa i kupujući svoje glasače, inzistirali jedino na veliko poljoprivrenom proračunu i socijalnoj komponenti. Zašto bi putem subvencija morao službenik, trgovac ili krojač na minimalcu financirati poljoprivredu i farmere s traktorima u vrijednosti u desecima i imovinom u stotinama tisuća eura, mnogima nije jasno – pa ni Vladi.