Na Olimpijskim igrama u Pekingu ovog će se ljeta natjecati više od deset tisuća sportaša. Svima im je san da osvoje zlatnu medalju. No vjerojatno je da će medalje većinom osvajati sportaši iz bogatih zemalja, u kojima se sport izdašno potpomaže – bilo iz državnih, bilo iz privatnih fondova.

Upravo je taj način financiranja olimpijskog sporta izraz nacionalnih vrijednosti pojedine zemlje. David Wallechinsky, autor nekoliko knjiga o Olimpijskim igrama, navodi pozitivne i negativne strane državnog sponzorstva nad sportom. “Prednost državnog financiranja je u tome da se pomoć daje i manjim sportovima, za koje javnost možda i nije toliko zainteresirana. Problem s državnim financiranjem je to što, kada god država nešto organizira, u nekima od tih zemalja ima i korupcije. Dobar dio novca ne odlazi sportašima, već raznim funkcionarima. To nije slučaj u svim državama koje proračunskim novcem pomažu sport, ali se to ipak često događa. Prema tome, postoji i plus i minus.” Američki OI isključivo ovisi o zaradi od prava na TV emitiranje Igara te o novcu privatnih sponzora. Njegov član Steve Roush kaže: “Ja i moji kolege smatramo da zbog privatnog sponzorstva ima mnogo manje potezanja za rukav zbog toga tko će dobiti besplatne ulaznice, a tko će dobiti akreditacije za Olimpijske igre. Jer, naše su odluke često političke naravi, kada se uzme u obzir koliko političara i ministara želi prisustvovati Igrama. Mi kao odbor besplatne ulaznice radije dajemo sportskim stručnjacima, jer će njihov boravak na Olimpijadi koristiti sportu.” Steve Roush kaže da je u sadašnjoj, ne baš blistavoj ekonomskoj situaciji, razmjerno teško pronaći sponzore za neke olimpijske sportove. Američki se OI, uz to, natječe za donacije s iznimno popularnim baseballom, košarkom, američkim nogometom.
(VOA)