Ovo je kraj korupcije, uvjeravao je srčano pred Europskim domom Marijan Kostrenčić, jedan od inicijatora Hrvatskog društva lobista netom nakon što je taj elitni klub osnovan prije nekoliko dana. U njemu je zasad 40-ak članova, a klub je elitan i stoga što za ulazak, osim želje da se bavi djelatnošću lobiranja, kandidat mora priložiti i pismene preporuke najmanje dva člana HDL-a. No, zašto će osnivanje lobističkog društva, kako tvrdi Kostrenčić, označiti kraj korupciji? U prvom redu jer će se uvesti reda u tom segmentu, uz koji se u Hrvatskoj vežu uglavnom samo negativne konotacije. Nije definiran ni zakonski reguliran posao lobiranja, pa stoga nema informacija ni procjena koliko se uopće u tom segmentu prihoda ostvari i kako su oni tarifirani, a nije jasno ni tko se sve sada bavi tim poslom. Jedini lobisti koje se dosad u javnosti spominjalo jesu registrirani lobisti u Bruxellesu. No njih u HDL-u gotovo da i nema. Natko Vlahović, tajnik HDL-a i savjetnik HOK za međunarodnu suradnju i EU, jedini je od bruxelleskih lobista s hrvatskom putovnicom pristupio HDL-u. Ostali, premda pozvani, ne žele pristupiti, premda pozdravljaju činjenicu da se utemeljilo društvo i da se priprema uvođenje registra lobista i zakon o lobiranju.

Negativne konotacije
Rezerve zbog kojih odbijaju ući u HDL imaju u prvom redu zbog sastava ljudi koji su inicirali HDL. Konkretno, primjeri lobiranja poput slučaja Verona, zbog kojega je s ministarske dužnosti morao odstupiti Miomir Žužul i slučaja Mirogoj, zbog kojega je Mate Granić, inače predsjednik HDL-a, svojedobno bio priveden i u Remetinac, ali se kasnije odustalo od kaznenog progona, upravo su i razlogom zbog kojih lobiranje ima negativne konotacije u Hrvatskoj. Glavni protagonisti tih afera, Žužul i Granić, ujedno su dva su najjača imena u HDL-u, a osim njih, lošoj percepciji s bruxelleske distance pridonose i drugi bivši dužnosnici koji su povezivani s negativnim iskustvima u privatizaciji poput Franje Gregurića ili Davora Šterna. To je, primjerice, razlog zbog kojega Željko Ivančević nema namjeru zatražiti pristupnicu HDL-u. Samu ideju osnivanja društva Ivančević pozdravlja. Suzdržan je, međutim, o njegovu daljnjem radu i razvoja situacije upravo zbog sastava ljudi. Teško je očekivati, pojašnjava Ivančević svoje dvojbe, da bi spomenuti ljudi mogli pridonijeti promjeni raspoloženja javnosti prema lobiranju, a koje u Hrvatskoj ima negativnu konotaciju i smatra je se de facto korupcijom. Nasuprot njemu, Mate Granić u svom je prigodnom govoru upravo isticao reputaciju okupljenih lobista kao obećavajući moment za unapređenje i uređenje lobističke branše.

“Dobar lobist je ugledan, kompetentan i kredibilan, uvijek traži najbolja moguća rješenja, dobro kontaktira s medijima, nevladinim organizacijama, ‘ključnim ljudima’ iz vlasti i oporbe. Ima strpljenja, ne gubi glavu, ne povlači nervozne korake i nikada ne rasprodaje svoj i njihov ugled, opisivao je lobističko zanimanje Granić. Idealan, ozbiljan lobist u njegovu viđenju radi transparentno, ne manipulira medijima, ne riskira zastupajući slučajeve koji su unaprijed osuđeni na propast, a etičkim kodeksom koji mora svaki član poštovati, zabranjuje se mito kao sredstvo lakšeg ostvarivanja cilja u lobiranju. Za Ivančevića problematično je što se u Hrvatskoj omogućuje sudjelovanje bivših političara u lobiranju, jer to po njegovoj procjeni otvara prostor za korupciju. Hrvatska time, dodaje, preuzima američki model lobističkog sustava, a za razliku od njega, u europskom je modelu rijetkost angažman nekadašnjih političkih dužnosnika u lobiranju. Taj posao gotovo je rezerviran, kaže Ivančević, za eksperte u pojedinim strukama, čije ime i reputacija imaju vrijednost, a time i cijenu. Lobistički je posao najskuplja konzultantska usluga. I u Europi se ne govori javno o cijenama, no vrlo su skupe takve usluge. U to su se, kaže Ivančević, mogle uvjeriti i rijetke hrvatske tvrtke koje su trebale lobiste, jer neki su gospodarstvenici plaćali i po 100 i više tisuća eura. Hrvatskim lobistima još nisu posve precizirani okviri u kojima će naplaćivati svoj angažman. No Statutom HDL-a utvrđena su osnovna načela djelovanja, koja lobistima među ostalim nalažu da za posao lobiranja s klijentom mora sklopiti pravovaljan pismeni ugovor. Svaki ugovor, nadalje, mora detaljno regulirati područje i predmet lobiranja, ukupnu cijenu, vrijeme i mjesto lobiranja s precizno definiranim opisom posla i dinamikom izvršenja. Financijska klauzula pri tom mora biti precizno i jasno definirana, a naročito plaćanje naknade za ugovoreni posao lobiranja izražen u novcu, ukupni iznos u kunama ”određen od HDL-a ili slobodnom pogodbom“, te instrument osiguranja i ime naoplatne banke ”koju odredi HDL”. U Europi se, ističe Ivančević, lobistički ugovori zaključuju najčešće na godišnjoj razini, pri čemu se ugovara paušal, koji je u pravilu visok, a dodatno se utvrđuje i success fee, naknada za uspjeh, koja se kreće od 0,5 do 7 ili 8 posto procijenjene dobiti klijenta temeljem zaključenog ugovora.

Poslovne tajne
O konkretnim poslovima lobisti nerado govore. U pravilu se svi pozivaju na obvezu poslovne tajne. Davor Štern, primjerice, tek otkriva da ima aktivna tri ugovora, pri čemu se dva odnose na poslove za strane klijente na stranim tržištima, a jedan klijent je iz Hrvatske. Poznat je i slučaj da je Mate Granić ugovor o lobiranju sklopio s makedonskom vladom za koju je njegova cijena usluge lobiranja bila simboličnih jedan euro, no profitirao je dovođenjem ulagača iz Hrvatske. Školskim primjerom lobiranja u HDL-u ističu pak aktivnosti o uvođenju izvoznih kvota za hrvatske šećerane. Slučaj je star više od dvije godine, a lobiste u Bruxellesu financirala je jedna od šećerana, koja je ujedno angažirala i Dubravka Miholića, koji je argumente šećerana prezentirao u Hrvatskoj. Većina tvrtki u Hrvatskoj, ali i interesnih grupacija nemaju još naviku koristiti lobiste, a koliko je taj poslovni segment vrijedan u Hrvatskoj i koliko se prometa ostvari na njemu, slažu se članovi HDL-a, tek će se moći govoriti uređivanjem lobističkog tržišta. Glavnim izazovom, osim političkog lobiranja za EU, koje su najavili beslatno obavljati za Hrvatsku, pojedini lobisti nalaze najviše u sektorima energetike i infrastrukture. Hrvatska će uskoro morati značajno ulagati u nove izvore energije, pa će se odlučivati hoće li to biti plin ili će se ulagati u nuklearna postrojenja. To su veliki novci i bit će sigurno puno protivnika i lobiranja, poručuju lobisti.

Tko su i za koga lobiraju članovi Hrvatskog društva lobista?

Mate Granić

lobira za makedonsku vladu, Agrokor, Croatia osiguranje i dovodi hrvatske ulagače u Republiku Srpsku

Miomir Žužul

Promo

U biznisu posljednjih godina stalna samo mijena jest. Kako izgraditi otpornost?

Pametno upravljanje

Više sustavnosti u linijskom prijevozu: učinkovita rješenja tvrtke ATRON za svakodnevno poslovanje

slovi za glavnog lobistu američkog kapitala u Hrvatskoj, zastupao je tvrtke poput Bechtela i Barra

Davor Štern

zastupnik ruskih ulagača, posebice iz naftnog biznisa, ali lobirao i za islandske ulagače u pokušaju kupnje udjela u Plivi

Dubravko Miholić

lobirao za hrvatske šećerane kod uvođenja izvoznih kvota za EU, zastupao litavsku poslovnu grupu UBIG u privatizaciji TLM-a

Startao i registar zastupnika interesnih grupa u EU

Gotovo milijun eura utrošila je prošle godine na lobiranje telekomunikacijska kompanija Telefonica za uvjeravanje i privolu i bruxelleskih funkcionara. To se može pročitati u registru lobista koji je ustanovila EU. Ova španjolska tvrtka bila je prva koja je u registar upisala svoje blobiste. Za Bruxelles se ponekad kaže da njime ne vladaju ni političari ni službenici nego takozvana lobokracija. U sjedištu Unije djeluje tisuće zastupnika raznih tvrtki, društava, nevladinih organizacija i zemalja izvan EU koji nastoje promijeniti stara i tako urediti nova pravila, smjernice i druge euro norme da odgovaraju njihovim interesima. Europska komisija (EK) ustanovila je registar zastupnika interesnih skupina kako bi učinila transparentnim tko za koga i zašto lobira i koliko daje za to. Registracija je, ipak, dobrovoljna. Tvrtke u njoj navode za koju se oblast zanimaju, čije interese zastupaju ili tko su njihovi najveći klijenti i koliko godišnje daju na lobiranje. Već prvi dan u registar se upisalo 17 kompanija. Može se utvrditi, na primjer, da kompanija Pernod Ricard planira da za lobiranje ove godine potroši 460 tisuća eura. EK ipak nije dobila za ovo aplauz na otvorenoj sceni. Lobisti, kao i oni koji kritiziraju njihov pretjeran utjecaj na eurokraciju, slažu se s tim da se registrom koji je dobrovoljan neće lobiranje učiniti transparentnijim. “To ničemu neće pomoći, kao ni škoditi”, rekao je češkim Hospodarskim novinami Karel Lukaš, jedan od lobističkog vukova, koji u Bruxellesu radi za češku tvrtku ČEZ. “Kada bi se stvarno htjelo više transparentnosti, moralo bi se početi najprije od tih koji donose odluke, političara i državnih činovnika. Bilo bi daleko korisnije znati s kim se oni sastaju”, kaže lobist Jakob Lund Nielsen.
(M. Lazarević)